Page 59 - STAV broj 257

STAJALIŠTA

KRIVO SRASTANJE
Bivši komšija Kasim, njegova kolegica Safija i jedan notorni četnik

BJEŽANIJA U NJEMAČKU,

NEKAD I SAD

“Vidi, upravnik pošte, notorni četnik koji je tri mjeseca prije svršetka
rata skinuo sa šubare kokardu i stavio petokraku, bacio je oko na
moju kolegicu, Safija se zvala. Lijepa, zgodna žena, udata, majka troje
Piše: djece, vrijedna i odgovorna na poslu, ono, baš žena o sebi pri sebi.
Sadik IBRAHIMOVIĆ Ovaj, opet, navalio k’o sivonja...”

oj negdašnji komšija Kasim, ni to nije pomoglo, onako u mladalačkoj, pasoš koji sam imao bio je važeći ili sam
tih i smjeran čovjek, koncem nepromišljenoj huji, spucam ga u poganu barem ja tako mislio. Po dolasku u Tuzlu,
osamdesetih godina, u vrije- njušku i povalim na patos. Koliko teško sasvim očekivano, jer moju adresu nisu
Mme sveopćih sociopolitičkih sam ga povrijedio, ne znam. Ali, znao sam znali, doznao sam da mi niko od sestara
mijena u bivšoj Jugoslaviji, počeo mi se šta me čeka i, ne časeći časa, zbrisao sam. ili rodbine nije poslao obavijest o majči-
u našim razgovorima pomalo otvarati, ali Eh, sad, ima i oko toga puno... Pazi, to je noj smrti, naprotiv, svi su se čudili otkud
zaista pomalo: škrto, oprezno, dozirano, poratno vrijeme, opasno, preopasno, za ja uopće tu. Na dženazi je bilo malo ljudi:
baš kao što to čine oni koji su, od životnih takav incident išlo se na robiju, Jugosla- najuža rodbina i nekoliko starih komšija.
nevolja vareni i pečeni, ljudima, pa čak i vija je bila zatvorena, totalitarna država, U mezarju sam uočio dva agenta, ostali su
svojim bližnjim, odavno prestali vjerovati. a ja putujem u Ljubljanu i dalje, ilegalno, pokrivali izlaze i netremice gledali u mene.
Tako, doznao sam da se kao momčić, prema Austriji. Mogao sam stotinu puta Na neki čudan način bio sam im zahvalan.
sedamnaestogodišnjak, u proljeće 1944. biti uhapšen, ali, eto, nisam. Imao sam Mogli su me uhapsiti odmah, na granici,
godine priključio partizanskom pokre- sreće. Tako je to bilo. ali nisu, makar je toliko ljudskosti bilo u
tu, potom, po okončanju rata, dovršio – Kako ti je bilo u Njemačkoj? njima. Sačekali su da se obred dženaze
gimnaziju, no kako njegova naglo osi- – Onako. Što se posla tiče, sve je bilo u završi i uhapsili me. Dok smo koračali ka
romašena, tačnije opljačkana porodica redu, a i jezik sam brzo savladao, ali... Ma, autu, jedan od agenata tiho mi je rekao
Kasimovo dalje školovanje nije mogla čudni su, brate, ti Nijemci! Bespogovorno da se divi mojoj hrabrosti i da, za razliku
finansirati, zapošljava se u pošti, u odjel su poslušni, kao da ništa u glavi nemaju. od kolega, zna da sam se svjesno, a ne na
za računovodstvo, i ubrzo počinje upada- Kad bi im neko naredio da skinu gaće i prevaru vratio u Jugoslaviju. Nisam ništa
ti u najprije sitne, a zatim sve krupnije čučnu, svi bi to bez riječi učinili. Nikako rekao, nije se imalo šta reći. Eh, sad, da te
probleme. Razlog: razmišljao je svojom to nisam mogao shvatiti i nikako mi taj i ne gnjavim, preskočio bih priču o pritvo-
glavom i prezirao nepravdu. takav ambijent nije odgovarao, ali nejse, ru, nebrojenim ispitivanjima, verbalnom
– O kakvim je problemima riječ? Šta da skratim. Helem, a bila je to treća godina i fizičkom maltretiranju, potpisivanju
si konkretno napravio ili neko tebi – upi- mog egzila, dođe meni telegram iz Tuzle, lažnih iskaza... Ukratko, osuđen sam na
tah ga jednom. nepotpisan. Naravno, odmah mi je bilo ja- četiri godine strogog zatvora. Dvije go-
– Duga priča. Kasnije sam otišao u sno da sam razotkriven, lociran, praćen i dine odrobijao sam u Zenici, a ostatak
Njemačku – neodređeno će. da je posrijedi policijska spletka. A, koliko u Sarajevu i Tuzli. Sjećam se, kad su me
– Dobro, to znam, ali šta je uvjetovalo se sjećam, u telegramu je pisalo: “Majka prebacivali iz Zenice u Sarajevo, gledao
tvoj odlazak u Njemačku? je sinoć umrla. Dženaza je u ponedjeljak. sam kroz uzani rešetkasti prozor u ogo-
– Vidi, upravnik pošte, notorni četnik Niko ne očekuje da se pojaviš i niko ti zbog ljela i sivom maglom poklopljena brda.
koji je tri mjeseca prije svršetka rata ski- toga neće zamjeriti. Svjesni smo tvog sta- Čuvari koji su sjedili pored mene opu-
nuo sa šubare kokardu i stavio petokraku, nja. Moraš ovo izdržati. Nadam se da ćemo šteno su razgovarali, pušili, smijali se i
bacio je oko na moju kolegicu, Safija se se sresti u boljim okolnostima. Čuvaj se. tad, u tom polumračnom vozilu, na putu
zvala. Lijepa, zgodna žena, udata, majka Pozdrav.” Ipak, da bih bio sasvim siguran, prema novom kazamatu osjetio sam ne-
troje djece, vrijedna i odgovorna na po- javio sam se nekolicini bliskih prijatelja u opisivu tugu i, mada sam pokušao, na-
slu, ono, baš žena o sebi pri sebi. Jugoslaviji, naravno, ne telefonom, a kako valu suza nisam uspio zaustaviti, klizi-
Ovaj, opet, navalio k’o sivonja, znaš već nije ni bitno, i zamolio ih da to provjere. le su niz lice kao potočići i natapale mi
zbog čega, a bilo je tu i prijetnji otkazom, Nažalost, svi izvori potvrđivali su tačnost krilo. Eto, tako! Nego, ovdje se opasno
raznih ucjenjivanja i tako... I, jednog dana, informacije. Odmah sam se počeo spremati, kuha. Nije dobro i, bojim se, bit će sva-
sva u očajanju, Safija mi se povjerila, sve pa kud puklo da puklo. Rijetkim prijate- šta. Šta si naumio?
mi je ispričala. Odmah odem kod njega. ljima i kolegama nisam se javio. Svi bi mi – Ništa. Neću bježati, neću se skriva-
Najprije ga lijepo zamolim da ženu ostavi rekli da je to ludost i šta sve ne, a takvo šta ti, bit će što mora biti.
na miru, pa kako nije pomoglo, svašta mu nije mi trebalo, znao sam to i sam. U Ju- – Ti baš isto k’o i ja nekad?
nagovorim, bolje da ne pričam šta, pa kako goslaviju sam ušao bez ikakvih problema, – Ne baš isto, ali neka bude. n

STAV 6/2/2020 59