Page 69 - STAV 68 23.06.2016

Prosjakova priča (odlomak iz romana “Sokolarov sonnet”)

Šćućurio sam se u sebi. Osjetio sam da je to neki neobičan – Na trgu si rekao da si bio u Bosni?
trenutak. Prepoznavao sam ga negdje u sjećanju. Bio je istodob- – Umalo nisam tamo i ostao – nasmija se nekako gorko.
no i blizu i daleko. I nisam ga mogao sebi objasniti. Ništa nisam – Šta se dogodilo?
mogao objasniti. Niti želio. Ono što će se uskoro dogoditi bilo – Pratio sam neke trgovce. Obećali su mi dobru nagradu.
je važnije. Ukrutio sam se i nekako teško namještao kao da ću Brinuo sam se za sve, a najviše za njih. I sve je bilo kako treba
poletjeti. Iznutra. Bio je to zaista neki let iznutra. I, najednom, dok nismo izišli iz mjesta, zaboravio sam mu ime, gdje su pro-
raširio sam krila i uzdigao se uvis. Ništa u tom trenutku nisam dali dobar dio svoje robe. Dočekali su nas neki razbojnici, ali
vidio. Samo sam osjećao kako letim. I letim. Letim. naslutio sam takvo nešto i bio oprezan. Uza sve to, jedva smo
Ne znam koliko je trajalo dok sam tako letio zatvorenih izvukli živu glavu. Otad imam ovu uspomenu... – i on pokaza
očiju, a onda sam, najednom, kao dotaknut upozorenjem izvan svoju unakaženu ruku.
mene, otvorio oči i vidio predivan predio iznad kog sam letio. Pomislio sam kako ja te razbojnike poznajem, ali to je bilo
I vidio sam jednu mrlju kako se neobično pomjera u toj zelenoj nešto što mu nisam mogao reći.
travnatoj rijeci. Čim sam je vidio, znao sam da je to nešto na što Izvadio sam jedan zlatnik i ponudio mu.
se moram obrušiti. Moj let je tad postao šiljat. Strelovit. Zgrabio – Za ručak? Nikako! – odsjekao je to gotovo srdito.
sam plijen prije nego je postao svjestan šta ga je zadesilo. Jarebica. – Ne, za razgovor.
I tad sam se uzdigao s nepokolebljivim pobjedonosnim – Razgovor je besplatan. A ti pazi gdje se vereš! Zašto to či-
osjećajem. niš tvoja je stvar.
– Šta ti je? I opet smo zašutjeli. Nisam znao šta da činim. Niti gdje da
Dugo mi je trebalo dok sam razaznao riječi, dok sam shvatio krenem. Pomislio sam kako mi je sad sav svijet lažno otvoren.
da me neko zabrinuto pita i dok nisam vidio ko je to. Onaj prosjak – Podsjetio si me na nešto... – najednom on teško reče.
s trga je stajao pokraj mene. Sad nije izgledao nimalo bolesno. Iznenadio sam se.
– Ništa – odgovorio sam nekako neuvjerljivo i sam za sebe. – Ono što smo kratko razgovarali, nekoliko puta si govorio
– Možda bi bilo dobro da nešto popiješ? o prijateljstvu...
– Ne. – I šta s tim?
Jedva sam ustao. Pokušao sam protegnuti noge. I sve mi je – Duboko u to vjeruješ?
bilo neobično. Kao da mi je neko skinuo kapuljaču i vidio sam – Vjerujem.
da se nalazim u golemoj krletki iz koje je nemoguće pobjeći. – Pomislio sam da ti nešto ispričam, a ti vidi šta ćeš s tim.
– Zaspao si. U potpuno neprirodnom položaju... Zapiši ili zaboravi. Ti si čovjek od knjiga, čini mi se?
Tako je govorio prosjak. – Možda nešto malo, ali još uvijek sam daleko od znanja.
Nisam na to odgovorio. Nisam ni znao šta bih kazao. Sve je – Svi smo. I oni najumniji.
izgledalo nestvarno. I zato sam šutio. Prosjak se ponovo posvetio Šutio sam. Čekao da ispriča.
svom poslu. Palio je vatru. Vjerujem da je želio sebi nešto ispe- – Kad sam ti maločas pričao, ukratko, jer svaka je priča takva
ći. Sve sam to vidio iz stvari koje je poredao oko sebe. Izgledao dok je neki umišljeni pripovjedač ne počne rastezati i uljepšavati,
je vrlo zadovoljno. Jedino sam ga ja za trenutak onespokojio. nisam ti ispričao ono možda najvažnije što se tog dana dogodilo.
– Hoćeš li zalogaj? – pitao je ne gledajući me dok je stavljao – U Bosni?
iznad vatre meso nanizano na svjež prut. – Tamo gdje se sve dogodilo. Neko vrijeme prije toga bio
– Mogao bih – rekoh. Zaista sam najednom osjetio glad. sam nešto kao islužen ratnik. Družio sam se s nekolicinom s
Sve mi se i dalje činilo neobično. Prizor koji kao da sam već kojima sam prošao mnogo teških dana. Opijali smo se i priča-
ranije vidio. Prizor koji sam već proživio. li svoje dogodovštine. I tjeskobne, gotovo mučne i vesele u isti
Jeli smo šutke. On s užitkom, ja s glađu. čas. Tako smo gledali na svoje živote i tako se branili od sve-
– Hvala ti na ovome – napokon rekoh. ga što nam je bilo nejasno. A onda smo se raspršili, jedan po
– Koliko se sjećam, možda si ovo i platio. Nikad ne znaš za jedan. Valjalo je nešto zaraditi. I, naravno, svi onako kako su
što si dao novčić. to najbolje znali. Oružjem i nasiljem. Tako sam se i ja zatekao
– Nisam tako mislio. kao pratilac trgovaca koji su išli u Bosnu. Kad su nas razboj-
– Znam da nisi. nici napali, onaj dan, iako su bili zakrabuljeni, prepoznao sam
Nisam se mogao sjetiti kako sam se našao na ovom mjestu. jednog. On mi je možda bio najbolji prijatelj u tim danima dok
Tumarao sam i tumarao, a onda je sjećanje prestalo. sam bio vojnik. Bio je to strašan trenutak. Okrenuo sam se baš
– Znaš li kako sam se ovdje zadesio? u onom času kad me htio s leđa udariti mačem. I odbio udarac.
– Ne sjećaš se?! Izbio si kao sumanut i popeo se na onu gra- Tad je i on prepoznao mene. Kako i ne bi. Vidio je moje lice to-
nu. Kao ptica. Možda si u tom trenutku i mislio da si ptica. Nisi liko puta. Sad me je gledao u oči i nije znao što da učini. To je
me vidio, a ja te nisam želio uznemiravati. Mlatarao si nogama, trajalo kratko. I dugo. Onda je zamahnuo... Ne znam koliko je
a onda si se nekako sakrio u sebi. Zaista neobično. Događa li trajao naš okršaj, ali ja sam, vidiš, ovdje.
ti se to često? – On je ostao tamo?
– Ne. – Da. Nadam se da su ga pokopali.
– Nisi negdje pio s onim veseljakom? – I to je to?
– Ne. – To.
– Onda je to nešto što samo ti znaš. Sjetit ćeš se kad ti bude – Kojim ste jezikom govorili?
važno. I potrebno. – Ništa nismo govorili. Samo smo se krvavo borili. Do smrti.
Zašutjeli smo. – Nisam mislio...
– Nikad te ranije nisam vidio, a danas te već drugi put sre- – Znam šta si mislio. Naučio sam vaš jezik dovoljno da ne
ćem – rekoh mu nešto kasnije. bih ostao gladan. Jesi li zadovoljan?
– Čudni su naši putevi... Ne znamo gdje vode i gdje se susreću... – Zadovoljan sam odgovorom.

STAV 23/6/2016 69TAV 23/6/2016 69
S