Page 81 - STAV 68 23.06.2016
P. 81

STAJALIŠTA



                                             KRIVO SRASTANJE
                                             Između mašte i stvarnosti
                                            SMIJE LI







                                            PISAC LAGATI






                          Piše:
                          Sadik IBRAHIMOVIĆ  “Posljednji put sreo sam Elzéarda Bouffiera u junu 1945. godine.
                                             Tada mu je bilo 87 godina. Sada je bilo sve drugačije. Čak se i zrak
                                             promijenio. Potoci, livade, šume. Sela su se ponovo gradila. Ljudi iz
                                             dolina naseljavali su šumske predjele. Hektari i hektari guste šume”,
                                             piše Jean Giono. I laže. Ali, konstruktivno i ekološki osviješteno. Giono
                                             je za svog života uživao u tome da stvara uvjerenje kod ljudi kako je
                                             priča stvarna, smatrajući to dokazom svoje spisateljske vještine







                   alo ko zna za Elzéarda Bouf-  svojim trošnim zvonikom stajali su kao   iz dolina naseljavali su šumske predjele.
                   fiera. A ni za knjigu, zapravo,   kuće i kapele u živim selima, ali sav ži-  Hektari i hektari guste šume”, piše Jean
                   knjižicu, Čovjek koji je sadio   vot bio je nestao.         Giono. I laže. Ali, konstruktivno i eko-
         Mdrveće malo poznatog  fran-          Nakon pet sati hoda, još nisam našao   loški osviješteno. Makar. No, barem tako
          cuskog pisca Jeana Gionoa: priču-pou-  vodu i ništa mi nije ulijevalo nadu da ću   tvrde njegovi biografi, Giono je za svoga
          ku o upornosti i plemenitosti stanovitog   je naći. Svuda oko mene bila je jednaka   života uživao u tome da stvara uvjerenje
          Elzéarda Bouffiera koja prelazi granice   suša, iste oštre trave. Učinilo mi se da u   kod ljudi kako je priča stvarna, smatraju-
          mogućeg i ulazi u sferu bezgranične Boži-  daljini vidim mali crni obris, uspravan,   ći to dokazom svoje spisateljske vještine.
          je milosti. Uzgred, po motivima ove knji-  i pomislio sam da je to deblo usamljenog   Ipak, u pismu upućenom izvjesnom
          ge i pod istoimenim naslovom snimio je   stabla. Za svaki slučaj, krenuo sam pre-  službeniku grada Digne, pred kraj živo-
          Frédéric Back animirani film i dobio niz   ma njemu. Bio je to pastir. Oko njega, na   ta, Giono pojašnjava: “Žao mi je što vas
          nagrada, među njima i nagradu Oskar za   spečenoj zemlji ležalo je tridesetak ova-  moram razočarati, ali Elzéard Bouffier je
          animirani film 1987. godine.      ca. Dao mi je da se napijem iz njegovog   izmišljen lik. Cilj mi je bio da ljudi obra-
            “Prije oko četrdeset godina pošao sam   suda od tikve i, malo kasnije, odveo me   te pažnju na drveće i posvete se sadnji.”
          na dug put preko planinskih visova pot-  u svoju pastirsku kućicu u jednom pre-  U istom pismu navodi da je distribucija
          puno nepoznatih turistima u toj drevnoj   gibu u dolini.”            knjige slobodna i zbog toga prevedena na
          oblasti gdje Alpe prodiru prema Provansi.  Ovako počinje priča o Elzéardu Bouf-  mnoge jezike, smatrajući to ličnim uspje-
            U vrijeme kada sam krenuo na svoju   fieru, gorštaku u srednjim godinama koji   hom, te da je to tekst na koji je najviše
          dugu šetnju kroz ove napuštene krajeve,   se nakon gubitka žene i sina povlači u pot-  ponosan, premda mu nije donio nikakav
          sve je bila gola i bezbojna zemlja oko 1.200-   punu osamu. Kako je živio u planinskim   novac. Sjetio sam se ove davno pročitane
          -1.300 metara iznad nivoa mora, osim div-  vrletima, usred oskudne vegetacije, odlu-  i, mislio sam, temeljito zaboravljene knji-
          lje lavande, tu ništa nije raslo. Prelazio sam   čio je popraviti takvo stanje. Sakupljao je   žice-priče ovog proljeća kada sam u dvo-
          oblast na njenom najširem dijelu i, nakon   žirove, metalnim štapom probadao zemlju   rištu porodične kuće sadio mladicu bre-
          tri dana hoda, našao se usred nevjerovatne   i ubacivao ih u nju. Kako piše Giono, na   skve. A prisjećanje se umah oblikovalo u
          pustoši. Ulogorio sam se pored ostataka   stotine je hiljada žirova posadio ustrajni   poduboku i ne baš bezopasnu zapitanost
          napuštenog sela. Prethodnog dana ostao   Bouffier, a “primilo se” desetak hiljada   – nije li, katkad, dobronamjerna i moti-
          sam bez vode i morao sam je naći. Iako su   i tokom godina formiralo veliku i gustu   virajuća laž bolja, ili barem korisnija, od
          bile u ruševinama, ove nagomilane kuće   hrastovu šumu.              surove i demotivirajuće istine.
          nalik starim osinjacima nametale su mi-  “Posljednji put sreo sam Elzéarda Bo-  Jean Giono je svojom izmišljenom, ali
          sao da ovdje nekad mora da je postojao   uffiera u junu 1945. godine. Tada mu je   plemenitom pričom potvrdio da jeste. Ali,
          izvor ili bunar. I, zaista, bio je tu izvor, ali   bilo 87 godina. Sada je bilo sve drugačije.   ipak, “književnici fantaziraju, a izvjesna
          sada suh. Pet-šest kuća izjedenih vjetrom   Čak se i zrak promijenio. Potoci, livade,   je samo smrt”, rekao bi veliki pisac. Pa,
          i kišom, bez krovova, i sićušna kapela sa   šume. Sela su se ponovo gradila. Ljudi   hajd’ sad budi pametan.   n


                                                                                                   STAV 23/6/2016  81
   76   77   78   79   80   81   82   83   84