Page 81 - STAV 68 23.06.2016

STAJALIŠTA

KRIVO SRASTANJE
Između mašte i stvarnosti
SMIJE LI

PISAC LAGATI

Piše:
Sadik IBRAHIMOVIĆ “Posljednji put sreo sam Elzéarda Bouffiera u junu 1945. godine.
Tada mu je bilo 87 godina. Sada je bilo sve drugačije. Čak se i zrak
promijenio. Potoci, livade, šume. Sela su se ponovo gradila. Ljudi iz
dolina naseljavali su šumske predjele. Hektari i hektari guste šume”,
piše Jean Giono. I laže. Ali, konstruktivno i ekološki osviješteno. Giono
je za svog života uživao u tome da stvara uvjerenje kod ljudi kako je
priča stvarna, smatrajući to dokazom svoje spisateljske vještine

alo ko zna za Elzéarda Bouf- svojim trošnim zvonikom stajali su kao iz dolina naseljavali su šumske predjele.
fiera. A ni za knjigu, zapravo, kuće i kapele u živim selima, ali sav ži- Hektari i hektari guste šume”, piše Jean
knjižicu, Čovjek koji je sadio vot bio je nestao. Giono. I laže. Ali, konstruktivno i eko-
Mdrveće malo poznatog fran- Nakon pet sati hoda, još nisam našao loški osviješteno. Makar. No, barem tako
cuskog pisca Jeana Gionoa: priču-pou- vodu i ništa mi nije ulijevalo nadu da ću tvrde njegovi biografi, Giono je za svoga
ku o upornosti i plemenitosti stanovitog je naći. Svuda oko mene bila je jednaka života uživao u tome da stvara uvjerenje
Elzéarda Bouffiera koja prelazi granice suša, iste oštre trave. Učinilo mi se da u kod ljudi kako je priča stvarna, smatraju-
mogućeg i ulazi u sferu bezgranične Boži- daljini vidim mali crni obris, uspravan, ći to dokazom svoje spisateljske vještine.
je milosti. Uzgred, po motivima ove knji- i pomislio sam da je to deblo usamljenog Ipak, u pismu upućenom izvjesnom
ge i pod istoimenim naslovom snimio je stabla. Za svaki slučaj, krenuo sam pre- službeniku grada Digne, pred kraj živo-
Frédéric Back animirani film i dobio niz ma njemu. Bio je to pastir. Oko njega, na ta, Giono pojašnjava: “Žao mi je što vas
nagrada, među njima i nagradu Oskar za spečenoj zemlji ležalo je tridesetak ova- moram razočarati, ali Elzéard Bouffier je
animirani film 1987. godine. ca. Dao mi je da se napijem iz njegovog izmišljen lik. Cilj mi je bio da ljudi obra-
“Prije oko četrdeset godina pošao sam suda od tikve i, malo kasnije, odveo me te pažnju na drveće i posvete se sadnji.”
na dug put preko planinskih visova pot- u svoju pastirsku kućicu u jednom pre- U istom pismu navodi da je distribucija
puno nepoznatih turistima u toj drevnoj gibu u dolini.” knjige slobodna i zbog toga prevedena na
oblasti gdje Alpe prodiru prema Provansi. Ovako počinje priča o Elzéardu Bouf- mnoge jezike, smatrajući to ličnim uspje-
U vrijeme kada sam krenuo na svoju fieru, gorštaku u srednjim godinama koji hom, te da je to tekst na koji je najviše
dugu šetnju kroz ove napuštene krajeve, se nakon gubitka žene i sina povlači u pot- ponosan, premda mu nije donio nikakav
sve je bila gola i bezbojna zemlja oko 1.200- punu osamu. Kako je živio u planinskim novac. Sjetio sam se ove davno pročitane
-1.300 metara iznad nivoa mora, osim div- vrletima, usred oskudne vegetacije, odlu- i, mislio sam, temeljito zaboravljene knji-
lje lavande, tu ništa nije raslo. Prelazio sam čio je popraviti takvo stanje. Sakupljao je žice-priče ovog proljeća kada sam u dvo-
oblast na njenom najširem dijelu i, nakon žirove, metalnim štapom probadao zemlju rištu porodične kuće sadio mladicu bre-
tri dana hoda, našao se usred nevjerovatne i ubacivao ih u nju. Kako piše Giono, na skve. A prisjećanje se umah oblikovalo u
pustoši. Ulogorio sam se pored ostataka stotine je hiljada žirova posadio ustrajni poduboku i ne baš bezopasnu zapitanost
napuštenog sela. Prethodnog dana ostao Bouffier, a “primilo se” desetak hiljada – nije li, katkad, dobronamjerna i moti-
sam bez vode i morao sam je naći. Iako su i tokom godina formiralo veliku i gustu virajuća laž bolja, ili barem korisnija, od
bile u ruševinama, ove nagomilane kuće hrastovu šumu. surove i demotivirajuće istine.
nalik starim osinjacima nametale su mi- “Posljednji put sreo sam Elzéarda Bo- Jean Giono je svojom izmišljenom, ali
sao da ovdje nekad mora da je postojao uffiera u junu 1945. godine. Tada mu je plemenitom pričom potvrdio da jeste. Ali,
izvor ili bunar. I, zaista, bio je tu izvor, ali bilo 87 godina. Sada je bilo sve drugačije. ipak, “književnici fantaziraju, a izvjesna
sada suh. Pet-šest kuća izjedenih vjetrom Čak se i zrak promijenio. Potoci, livade, je samo smrt”, rekao bi veliki pisac. Pa,
i kišom, bez krovova, i sićušna kapela sa šume. Sela su se ponovo gradila. Ljudi hajd’ sad budi pametan. n

STAV 23/6/2016 81