Page 26 - STAV broj 436 - 02

GENOCID U SREBRENICI (1995–2023)

Azemini Velić-Babić danas su njena djeca najveći razlog za život
NISAM RAZUMJELA

ZAŠTO SU NAS LOVILI I

UBIJALI KAO ZEČEVE

“Imala je crvene pape sa žutim šarama. Te pape su i danas moj
košmar. Samo je govorila: ‘Sve su pobili, i žene, i djecu, i starce,
Piše: Amina ŠEĆEROVIĆ-KAŞLI
sve su pobili.’ Toj ženi su ubili tri sina, dva unuka i snahu. Tada
sam rekla svom ocu da bježimo, ali on nije želio da ide.“

oliko je samo još uvijek neispri-
čanih priča o Srebrenici, žrtvama,
sjećanjima... Mnogo više nego što
Kuopće možemo i pomisliti. Za neke
sudbine možda nikada nećemo ni čuti jer
oni koji kriju te priče možda neće pronaći
snage da ih ispričaju, ostat će skrivene u
njihovim bolnim sjećanjima. A Srebrenica
krije još toliko bolnih uspomena da i oni
koji ih slušaju teško pronalaze snagu da se
s njima nose.
Međutim, svjedočanstva preživjelih
predstavljaju istinu o Srebrenici i ta je isti-
na emanet svima nama koji imamo dužnost
da pamtimo i prenosimo istinu o počinje-
nom genocidu. Jedna od životnih priča
pripada i Azemini Velić-Babić rođenoj u
Bijeljini. Odrasla je s dvije sestre i ocem,
a na početku svoje priče ističe da se njena
sva sjećanja vežu upravo za oca. Na početku Azemina (plava majica s prugama)
samoga rata imala je dvadeset i jednu godi-
nu. Rat je zatekao u Novoj Kasabi, gdje su zvjerao po nama, bio je preplanuo u licu. su pobili, i žene, i djecu, i starce, sve su po-
tada živjeli. Priča kako su se već 1992. go- Uporno je govorio ‘gdje su vam ljudi’. Šu- bili.’ Toj ženi su ubili tri sina, dva unuka i
dine krili jedni kod drugih u kućama, a da tao je stvari. Među nama je bilo i starijih snahu.Tada sam rekla svom ocu da bježi-
su muškarci bježali u šume da se skrivaju žena koje su bile preplašene. Odjednom je mo, ali on nije želio da ide. Rekao mi je da
jer su do njih stizale priče o ubistvima oko počeo samo da puca, puca, puca... I tako je mora ostati da pomogne komšiji Enveru
Zvornika, Bratunca, Vlasenice itd., čuli su upucao sebe u nogu. I onda se počeo dera- da oždrijebi kobilu jer nema nikoga. On
da ubijaju muslimane i koji predaju oružje ti: ‘Milane, Milane!’ Ja sam se bila bacila je ostao, a ja sam otišla. Počelo je da puca,
jer pitanje je „što su imali oružje“. preko stepenica, jer nikad niko nije pucao on je uspio da pobjegne preko jedne rije-
„Bio je maj. Spavala sam kod jedne tako blizu mene. Tada je došao neki drugi ke, ali je tada ubijeno dvadeset dvoje ljudi.
komšinice Sadike kada je ujutru u 5:30 sati koji mu je zavezao nogu i odveo ga“, priča Jednu komšinicu su bukvalno rafalom pre-
počeo težak napad. Sadika je samo zgrabila Velić-Babić. Dok se krila u jednoj garaži, rezali na dva dijela. Mislila sam da su tada
svoju curicu i onako bose smo počele trča- ugledala je i vojnika Milinka Milića, koji je i oca ubili. Ali kada je stigao do mene, lice
ti. Ne znamo ni mi gdje trčimo, samo tr- bio njen školski drug, a koji je sada došao mu je bilo žuto kao limun, oči izopačene,
čiš... Kreneš niz mahalu pa se onda vratiš. tu da ih ubija i pljačka. Velić-Babić kaže mokar je stajao ispred mene. Tako valjda
Sav narod urliče, plače. Vojnici su i pucali kako ima mnogo bolnih sjećanja, od kojih izgleda čovjek koji pobjegne od smrti“, go-
i upadali, pljačkali, vikali da traže ekstre- neke ne može ni pričati. vori Velić-Babić, dodajući da je bilo onih
miste. Mi žene smo se okupile u kući jed- Jednog dana je došla neka žena s malim koji su umirali dva puta jer je bilo onih koji
ne Zinete. Vojnici su došli, naoružani, za djetetom i rekla da moraju bježati jer su u su uspjeli se spasiti iz Nove Kasabe, ali su
sebe silni. Jedan je došao, kovrdžava mu Zaklopači sve pobili i žene i djecu. „Imala ubijeni u Srebrenici.
kosa, izrazito zelene oči. Imao je automat- je crvene pape sa žutim šarama. Te pape su Bio je 10. juli 1995. godine kada su kre-
sku pušku i bio je jako nervozan. Samo je i danas moj košmar. Samo je govorila: ‘Sve nuli put Potočara. Napravila je babi veliku

26 14/7/2023 STAV