Page 27 - STAV broj 436 - 02

žao što babo ode. Bole ga koljena. Neće
izdržati. Sama sam. Neka grupa žena zao- „Krik, strah, mrkla noć. Šumska ti-
kružila drugu ženu, porađa se. Na putu, na šina u noći. No sove one nema kao
žutoj travi uvehloj od žestine sunca. Viču, u filmu. Ja sam sova. Oči izvalje-
cura je. Gledam tu paniku, imam želju da ne, imam osjećaj da me bole očne
kažem: ‘Šta vam je, narode, samo treba da duplje. Kad udahnem i izdahnem,
nas evakuišu na slobodnu teritoriju?!’ Ali uplašim se. Mislim da sam sama, a
riječi ne izlaze. Ubijeđena da nam se ništa nisam, ima nas dvadesetero. Čuješ,
neće desiti, hrabro idem. Kontam, kraj je odjednom pucaju grančice daleko,
pakla gdje tri godine nemamo hrane, vode, pa bliže, bliže... Srce se penje, znoj.
lijekova, obuće, odjeće. Tri godine nisam Čujem neko govori: ‘Ne svijetli mi u
vidjela jaje. Opet vriska. Nekog pokrivaju.
Vele srčani, čovjek ostade na putu mrtav. oči. Vidiš, nema nikog. Ovaj mrtav...
Ovjeri ga, možda se pritajio, Turčin
Neki čovjek mu beretku vraća na glavu.
Bože, šta je ovo?! Čuje se artiljerija, gađaju je to.’ Pucanj prolomi tišinu. Poprska
me nešto. Nepomična sam. Ako mrd-
šumu i kolonu kud ide moj babo, Hamdija,
Haso, Suljo, djeca, starci, civili. Oni su kao nem, mrtva sam. Ne znam gdje su
opasna lica. A vjetar bi ih oborio. Mršavi, ostali. Glasovi se udaljavaju. Po ruci
neuhranjeni, poderani, bez ičega. Kako bole mi nešto vruće. Čujem neko odahnu.
Azemina 1996. godina misli na poderane noge, žuljeve. Nijemi bol. Začu Resu, neka nas ovdje dok ne
svane. Usudila sam se ili nisam, ne
Ne razumijem zašto nas love kao zečeve. Zar
pogaču za puta koja je bila teška kao cigla poslije četiri godine patnje i gladi da nas po- znam, prevarila sam sovu, zaspala
jer nije bilo vremena da nadođe. Ovaj dio biju. Ma neće, ipak tješim sebe. Žao mi što sam. Hladna noć me probudi. Na
priče Velić-Babić napisala je detaljno i na babo ode da pješači. U Potočarima narod ruci mi kaplje krvi. Četiri metra od
svom Facebooku. hrli u fabrike gdje su holandske ekipe, samo nas ležala su beživotna tijela. Jedan
„Uprtio je svoj zeleni ruksak naprav- uđe, sakrije se. Pred žicom unproforac me dedo. Žena u dimijama. I mlada. Bilo
ljen od padobranskog krila i ushićeno mi gura, ne mogu ući, nemam djece. U panici nas je sad samo četvero. Bježimo,
pokazivao nekakve cipele što je našao da zgrabim dijete od moje kone Mevlide, curicu zavika Reso. Za djelić sekunde za-
mu mogu, jer već dvije godine nije imao Kadiru, a Mevlida uze sina. Ne zna ko više boraviš da neko ostade mrtav. Bje-
ništa osim papuča. I ja sam imala papu- plače. Hiljade ostadoše ispred fabrike. Mi žiš, bježiš, bježiš... Sazreš.“
če. Na raskrsnici prema Kazanima se poz- posjedasmo na beton u hali i nešta čekamo.
dravljamo. Svi plačemo, ne znamo kako i Toalet je unutra plastični. Narod je uplašen, mene pogodi kamen, krv je obli dok dijete
kud jer, gdje god kreneš, četnici su i puca. u panici. Noć, nema svjetla. Narod se gura. drži u krilu. U jednom mjestu hiljade muš-
Babo je imao 54 godine, a izgledao je kao Ujutru zavikaše: ‘Eto četnika!’ Otvoriše se karaca na livadi, goli. Negdje smo izašli iz
da ima 80. Bio je uplašen, ruke su mu drh- ogromna vrata, uđe čovjek u civilu bijela kamiona. Jedna žena vuče neku deku, u
tale, govorio mi je da ga već žuljaju kaiševi majica i dva vojnika. Dođe cisterna, malo njoj dijete, mrtvo. Ja nosim malu Kadiru.
ruksaka. Izvadio je češljić i ogledalce i dao da se osvježimo. Kod žice četnici naoružani Sve do Dubrave.“
jednoj djevojci Saneli, koja se poslije golgota do zuba. Opet noć. Neko govori da ljudi i Kako bi ponovo naučila da živi, išla je
ubila. Plakali smo svi, kretali, pa se vraćali, muškarci trebaju da bježe jer ubijaju od 15 i psiholozima i psihijatrima ali, kako kaže,
sinovi su grlili majke, sestre, pa opet kretali. do 85. U jednom momentu se jedna žena najveći razlog za život su joj njena djeca.
Sretnem rahmetli Mehmeda, pade od plača pope na gajbu i viče, a unproforac joj go- Prvih deset godina čak nije ništa ni priča-
i bola, vrišti i viče: ‘Ode moj Hamdija.’ 17 vori da ne paniči, da su svi živi što su otiš- la o ratu, i dan-danas je proganjaju sva ta
godina, dijete... Neko se kači na kamione, li preko šume. Moj babo. Mislim da je 12. sjećanja i s njima liježe i budi se. Kaže da
neko nosi brašno, deke, neko vodi kravu. juli. Krećemo prema vozu. Nigdje muška je nemoguće objasniti kroz kakve sve faze
Ja idem s komšinicom Mevlidom. Nemam više okolo, ni starog, ni mladog. Sjedamo čovjek prolazi.
nikog svog. Babo ode. Nikada usamljenija u kamion. Krećemo. Kako idemo, vidim „Ružno je reći ali, svoju djecu sam isko-
među hiljadama duša. Kako prilazimo bazi hiljade ruksaka na putu. Gdje su ljudi? U ristila da živim jer ja nisam bila sposobna
u Potočarima, sve više muškaraca i meni Milićima nas kamenuju. Ženu preko puta za živjeti. Oni su moj spas. I danas živim
jedan život vani, gdje me ljudi vide kao sret-
nu osobu, a u sebi drugi život sa svim ovim
„Zubi su žutjeli, počeli da se kvare a i ma neće. Ja se upiša, da izvinite, sa strahotama“, priča Velić-Babić, koja često
da bole. Kaže mi jednom jedna cura iz 22 godine moje. Konačno izvali zub ide na obilježavanje godišnjice u Srebrenici.
Višegrada kako ona umoči četkicu u naživo, onesvijestim se. Dođem sebi, Oca je pronašla u sekundarnoj grobnici u
vodu od luga i povremeno opere zube. milo mi, ali ne znam kud me više boli, Kamenici nakon petnaest godina. Saznala
Uzmem i ja tako. Haman sam previše što su držali, ili glava, ili zub. Prošlo je da je zavezao svoju potkošulju na jedan
jako napravila, pa od dva-tri maha šće- dva sata, ali mene i dalje boli, ali sad štap i predao se. A zatim je strijeljan.
ram desni. Boljelo – oči da ispadnu. gore. Zovi zubara. Izvadi čovjek još je- Prisjeća se jedne dženaze u Srebrenici
Boli me na desnoj strani zub, ne znam dan zub naživo u razmaku četiri sata. kada je jednog dedu pitala koga on kopa.
je li donji ili gornji. Kaže rahmetli Meh- Bol je bila neopisiva. Biti gladan je bilo „On mi je rekao da kopa sina, ali samo gla-
med, ima u ‘Energoinvestovoj’ zgradi teže. Nemaš da jedeš, nemaš vodu, va, desna noga i poneka koščica. Ali kaže
neki koji zna vaditi zube. Dođe čovjek, da se obučeš, nemaš higijenu. I onda ‘elhamdulillah’. To je za njega bio spas. To
nosi kombinerke hrđave i zavika: ‘Ništa kažu, nismo pobili žene i djecu. A šta je tolika bol da ne znam je li taj dedo sti-
se ti ne boj.’ Sposobno uhvati zub. Drži je ovo? Ovo je tiho ubijanje“, sjeća se gao živ do kuće. Zato, ako ništa, šućuram
me babo, Reso i Mehmed, vuci, vuci, Azemina Velić-Babić. što sam oca našla kompletnog“, kaže Ve-
lić-Babić. n

STAV 14/7/2023 27