Page 75 - STAV broj 268-269
P. 75

smo u Loznicu, doduše čitavi, a oni su je
          17. jula 1992. godine srušili eksplozivom.
          Uslijedile su godine izbjeglištva, odlazio
          je ko je kamo mogao i najvažnije je bilo
          da se spasi živa glava.”
            Mnogi su nakon Agresije imali želju
          vratiti se na svoja ognjišta, ali Memić sa
          suprugom Fatimom nije imao gdje. Za-
          pravo, kuća nije bila porušena, ali u nju
          se, priča nam, uselio neki Marko sa su-
          prugom, koja je ubrzo umrla.
            “Poručio sam mu da dođe na koridor u
          Memiće, na granicu entitetske linije. Do-
          šao je, ondje smo se upoznali i razgovarali.
          Poslije sam, čini mi se 1997. godine, s rah-
          metli bratom Ademom došao da obiđemo
          naše kuće. U cijelom Gornjem Šepku tada
          su bili svi Srbi, ali niko nije znao ko smo
          mi. Samo je Marko znao. Kada se poslije
          nekog vremena situacija poboljšala, u ne-
          kim mjestima pomalo je počeo povratak.
          Opet sam zvao Marka. Rekao sam mu da
          se želim vratiti svojoj kući, a on je rekao
          da je to uredu. Tada se vratilo nas sedam
          bošnjačkih porodica, svi u svoje kuće.
          Nije bilo vode, a svi koji su ovdje živjeli,
          Srbi, dolazili su s kanisterima i sipali su
          vodu na ovim dvjema česmama. Red je
          bio za vodu, ali čim bih ja došao, oni bi  “Džamije nije bilo, ali smo imali hodžinu kuću, koju smo
          se svi odmicali i ja normalno naspem sebi
          vodu. Poslije su se ljudi počeli vraćati. U   opremili. Kupio sam jednu veliku aluminijsku cijev koju
          hodžinoj kući bila je jedna porodica koja   sam proturio kroz crijep kuće. Otišao sam u Loznicu,
          nikako nije htjela da napusti kuću, ali su
          na kraju ipak morali.”            kupio tri zvučnika pa sam ih stavio gore na tu cijev. Petak
            Memić se sjeća i ushićenja nakon što   je bio. Džuma. Doveo sam hodžu da klanjamo u toj kući.
          je u Gornjem Šepku proučen prvi posli-
          jeratni ezan.                     Kada sam pustio ezan, kažu da su ga čuli i u Loznici”
            “Džamije nije bilo, ali smo imali hodži-
          nu kuću, koju smo opremili. Kupio sam
          jednu veliku aluminijsku cijev koju sam
          proturio kroz crijep kuće. Otišao sam u
          Loznicu, kupio tri zvučnika pa sam ih
          stavio gore na tu cijev. Petak je bio. Džu-
          ma. Doveo sam hodžu da klanjamo u toj
          kući. Kada sam pustio ezan, kažu da su
          ga čuli i u Loznici. Kuće su i dalje bile
          pune Srba, i dalje samo nas sedam poro-
          dica. Tog smo dana pustili još i ezane za
          ikindiju, akšam i jaciju, a narednog dana
          i za sabah, pa podne, opet za ikindiju, ak-
          šam i jaciju. Zvučnici deru. Niko se nije
          bunio. Nemaju se šta buniti, ali su počeli
          izlaziti i zapitkivati: ‘Šta ovo peva svaki
          čas?!’ Nismo to shvatali kao provokaciju,
          jednostavno, ti ljudi nisu znali šta je ezan.”
            Memić je u Zvorniku u gruntovnici
          pribavio svu neophodnu dokumentaciju o
          vakufskoj zemlji. Povratnici su očistili dža-
          mijsko dvorište i počeli graditi novu dža-
          miju, koja je svečano otvorena 14. augusta
          2005. godine. Zvučnici iz kojih se Gornjim
          Šepkom prolomio prvi poslijeratni ezan
          postavljeni su na munaru nove džamije, a
          i sada služe svrsi. I danas se pomoću njih
          vjernici pozivaju na namaz.    n


                                                                                                    STAV 23/4/2020 75
   70   71   72   73   74   75   76   77   78   79   80