Page 79 - STAV broj 268-269

Onaj raniji zatvorenik nije imao. Dadne
mu dva ćebeta i na kopanje. Računali bi
mu dnevnicu. Od te dnevnice odbijali mu
troškove ležarine, a ono što ostane dali bi
mu na kraju služenja. Poslije Agresije na
BiH trebalo je uvesti radne akcije za omla-
dinu, da mladi imaju zanimaciju, da se uče
korisnom radu, volontiranju. U Titinom
vaktu mnogi mladi su kroz te akcije i za-
nate naučili, a zanati su potrebni za sva
vremena i u svim društvenim uređenjima.”

ŽELJO
“Bio sam vatreni navijač ‘Želje’. Prvu
utakmicu gledao sam 1947. Stadion je bio
gdje je sad ‘Holiday’. Do igrališta je bila
neka špedicija, ne znam čija je bila. Malo
je bilo auta, uglavnom se radilo s konjima.
Mi bismo se preko te špedicije i gelende-
ra koji su bili između stadiona i špedicije
ušeperali na stadion. Nije bilo trave. Bila je
šljaka. Prva utakmica koju sam gledao bila
je ‘Željo’ – ‘Sloga’ (današnja ‘Vojvodina’) iz
Novog Sada. Poslije te utakmice pratio sam
‘Želju’ čak i na stadionima izvan Sarajeva,
po BiH i tadašnjoj Jugoslaviji. Raja bi se
ukrcala na voz i na utakmicu. Kad ‘Željo’
na Grbavici igra sa ‘Zvezdom’ ili bilo ko-
jim drugim klubom izvan Sarajeva, i navi-
jači ‘Sarajeva’ navijaju za ‘Želju’, i obrnuto,
kad je ‘Sarajevo’ domaćin nekom klubu sa
strane, mi željovci navijamo za ‘Sarajevo’.
Jedino na derbijima smo bili rivali. Ni tada
nije bilo tuča. Mogao si povesti i dijete na
utakmicu. Jedino su bile nezgodne grupe
navijača ‘Veleža’. Znale su poodvaljivati
klupe po sarajevskim parkovima. Poslije
Agresije nekoliko puta sam bio na uta-
kmici. Preko medija sve pratim. Na TV-u
već dvadeset godina gledam samo sport i
životinje. Opustim se. Vijesti i političke
emisije nabijaju mi pritisak.”
ESINA RECEPTURA ZA DUG I ZDRAV
ŽIVOT
“Uvijek sam se pružao onoliko koliko
mi je jorgan dug, a bio sam i zadovoljan s
onim što imam. Vodio sam računa da ne
Decenijama budem muhtač drugome, te da mogu po-
dizajnirao i ručno moći onima kojima je pomoć potrebna. I
izrađivao cipele: rahmetli supruga Sejda mi je bila takva.
Majstor Eso Jažić
Nastojali smo na tim principima odgojiti i
naše sinove Suada i Valdina. Kćerki nismo
ČLAN SAVEZA KOMUNISTA, imali. Samo sam jednom u životu, nekako
odmah po ženidbi, uzeo kredit i sam sebi
A HODA PO DŽAMIJAMA uvećao ratu da ga što prije otplatim. Ima i
smrt. Neću da preselim a nekome da osta-
Majstora Esu pitali smo da li je i on kao istaknuti omladinac, vrsni obućarski majstor i nem dužan. Jeo sam zdravu hranu. Vodio
udarnik svojevremeno “pocrvenio”. sam računa da mi je doručak na vrijeme,
“Jesam. Pozvali su me i primili u Komunističku partiju. Tamo-vamo, ja k’o mladić vjernik ručak na vrijeme, večera na vrijeme. I ni-
hoću i na teraviju i na korzo poslije teravije na Baščaršiji. Neki šef računovodstva s Ba- kad se u životu nisam prejeo. Trideset go-
bića Bašče vidio me pa će: ‘Jaža, ti član Saveza komunista, a hodaš po džamijama.’ Po- dina zaredom nisam otišao doktoru. Bio
tvrdno mu odgovorih i ponosno dodadoh: ‘Ako ne valjam, izbacite me iz partije.’ Nikad sam planinar. Volio sam odlaziti u prirodu.
me više niko nije prozivao niti mi išta u vezi s tim rekao.” Gajio sam dobre odnose s ljudima. Iskreni
osmijeh doživljavao sam kao lijek.” n

STAV 23/4/2020 79