Page 78 - STAV broj 268-269

DRUŠTVO

Priča o obućaru – majstor Esad Eso Jažić
Piše: Bajro PERVA

ISKRENI OSMIJEH

Enjegovoj kući na Širokači, gdje u DOŽIVLJAVAO
sada Esu Jažića, najpoznatijeg i
najstarijeg sarajevskog majstora
za izradu cipela, posjetili smo u
kućnom i avlijskom ambijentu provodi
izolaciju od virusa korone. Iako će za koju
sedmicu napuniti 88 godina života, odlič- SAM KAO LIJEK
nog je fizičkog i mentalnog zdravlja. Po-
kretan je, dobro pamti, dobro vidi, dobro
čuje. Budući da od preseljenja na ahiret
njegove hanume Sejde živi sam, postao je Uvijek sam se pružao onoliko koliko mi je jorgan dug, a bio sam
i solidan kuhar. Dok smo pili domaće šer- i zadovoljan s onim što imam. Vodio sam računa da ne budem
be u avliji, strogo se pridržavajući “korona
rasporeda” stolica, trogodišnja djevojčica muhtač drugome, te da mogu pomoći onima kojima je pomoć
Hanadi iz prve komšijske kuće donijela
mu je stručak tek ubrane ljubičice i rekla: potrebna. I rahmetli supruga Sejda mi je bila takva. Samo sam
“Majstor Eso, evo cvijeće.” jednom u životu, nekako odmah po ženidbi, uzeo kredit i sam
Razgovor s majstorom Esom započeli
smo na temu kako vidi i podnosi koronu. sebi uvećao ratu da ga što prije otplatim. Ima i smrt. Neću da
“Bog sami zna koliko će ovo potrajati.
Ne pamtim da je ikad bilo ovako. Po sta- preselim a nekome da ostanem dužan. Jeo sam zdravu hranu
rinskom, ovo bi se zvalo kuga. Trenutno to
niko ne mere zaustaviti. No, s vremenom
će i to proći. Dok čamim u ovoj izolaciji, rodno selo napustili su pedesetih godina najbolje majstore jer valjalo je praviti obu-
nekad mi na um padne da onome ko je prošlog stoljeća. Dedo i nana su mi ovdje ću i odjeću za oficire tadašnje vojske JNA.
okusio zatvora ovo ne pada teško, jer, na- ukopani. Nažalost, u Jažićima više ne živi Dok sam tu radio, nekoliko puta sam bio
učio je na samoću. Ja sam i kroz obućarsku niti jedan Bošnjak. Kao uspomena da su udarnik, a više puta i javno pohvaljivan.
radnju naučio komunicirati sa svijetom pa tu nekad živjeli Bošnjaci, ostalo je samo Kad bi se završilo radno vrijeme, čekao nas
mi toga fali. Fale mi i odlasci u džamiju. mezarje. Danas je, kažu, prilično zaraslo je volonterski rad na području mjesnih za-
Najviše mi nedostaju džemati u našim ma- u šipražje i korov.” jednica gdje je ko od nas živio.”
halskim džamijama.”
ŽIVA SJEĆANJA NA OBUĆARSKI ZANAT VRATNIČKA I BISTRIČKA RAJA
U SARAJEVO JE DOŠAO KAO “Pošto sam završio osnovnu školu na- “Omladina Sarajeva gradila je Švrakino
SEDMOGODIŠNJI DJEČAK vrat-nanos, 1947. upisao sam obućarski za- Selo, stadion Koševo... Tadašnje društvo
“Budući da sam bio iščašio nogu, a po- nat jer sam uvijek najviše maštao da budem nije ti dalo da budeš besposlen. I još dok
što mi je otac radio kao trgovac u Saraje- obućar. Kao dječačić, čekićem bih kuckao sam bio na zanatu, poslije nastave morali
vu, doveo me kod doktora. On mi je sta- po đonovima cipela. Zanat sam završio za smo se prijaviti mjesnoj zajednici da nas
vio nogu u gips i, kad je skinut gips, noga dvije godine. Praktični ispit imao sam u ra- angažuje na pošumljavanju goleti, izgrad-
se ponovo počela kupiti. Doktor je poku- dionici za izradu vojne obuće i odjeće koju nji puteva. Vratnička i bistrička raja bi se
šavao ispraviti nogu, ali nije uspio. Za to je vodio rahmetli Husnija Zubčević, jedan svakodnevno družila. Uzajamno smo odr-
vrijeme bio sam kod tetke na sarajevskim fini insan porijeklom iz Trebinja. Iako mi žavali priredbe u našim kvartovima. Vodilo
Pajama. Kod nje sam ostao sve do Drugog je Husnija rekao da za izradu diplomskih se računa da ne bude rivalskih tuča. Ako bi
svjetskog rata. Slabo se sjećam rodnog sela. cipela imam roka tri dana, ja sam ih uradio i bilo nekih antagonizama među pojedin-
Znam da su kuće bila u starobosanskom za jedan dan. Cipele su ispale – prva liga. cima, oni bi se izdvojili, pošaketali i mirna
stilu s avlijama i velikim kapijama i ba- Teoretske ispite imali smo u Vijećnici. Nas Bosna. Kasnije bi postali jarani veliki. Bolji
ščama. Čitav rat sam proveo u Sarajevu. S je bilo pet-šest maturanata. Komisija pita o je bio tadašnji život za mlade. Omladina
Paja smo se sklonili na Širokaču. Poslije ofanzivama, o borbama, o ovome, o onome. je stalno bila pod obavezama: škola, radne
rata, da nam se ne bi oduzela zemlja, bili Nakon prvog pitanja postavljenom kolegi akcije, kulturna dešavanja.
smo se vratili u Jažiće. Imao sam petericu što je stajao do mene, ja hoću da odgovo- Kad pravim usporedbu ondašnjeg i sa-
amidža, a babo je bio šesti brat. Amidže su rim, komisija me ispraši napolje. Kad su dašnjeg angažmana omladine, imam osjećaj
tada rekle babi da se on vrati jer ima naj- sve ispitali, onda su i mene pozvali. Kažu da je ova omladina prepuštena sama sebi.
više djece. Kuća je bila izgorjela pa smo se mi: Kad se praviš da sve znaš, reci nam Kao da nema niko da je uputi. Nas su upu-
smjestili u kuću jedne amidžinice. Babo se gdje je najveća luka u Jugoslaviji. Rekoh ćivali. Nisu dali da besposleni talahamo.
zaposlio u trgovinu. Tu sam za godinu dana im da je najveća robna luka u Rijeci. Dobro Svak je imao neku svoju zanimaciju i po-
završio dva razreda osnovne škole. Potom je, kažu, i više me ništa nisu pitali. Dobio koji dinar. Dobra su bila ona vremena. Bilo
sam se vratio u Sarajevo i završio osnov- sam najveću ocjenu i bio najbolji na ispitu. je više druženja. Ljudi su pazili jedni na
nu školu i upisao obućarski zanat. I ostao Tad me je Husnija pozvao da pređem radi- druge. Danas ima ljudi koji jedva čekaju da
u Sarajevu. I posljednji Bošnjaci Jažića ti kod njega u Treći rejon. Zapošljavali su odu u zatvor. Tamo imaju hranu, teretanu.

78 23/4/2020 STAV