Page 75 - BROJ 59 21.04.2016
P. 75

STAJALIŠTA



                                             KRIVO SRASTANJE
                                             Društvo loših pjesnika

                                             “VELIKO MORE





                                             NE MOŽE STATI





                                             U MALI IZVOR”

                          Piše:
                          Sadik IBRAHIMOVIĆ
                                             Savremena bosanskohercegovačka književnost, osim za
                                             medijsku promidžbu i hranjenje sujete pseudospisatelja,
                                             nikome i ničemu ne služi. Izuzetaka, naravno, ima, ali,
                                             nažalost, glas dobrih pisaca jedva je čujan uslijed zaglušujuće
                                             buke armije očajno loših i samoljubivih skribomana


                omšija Alija zove me “spisatelj”.   logisticirano i u tolikoj mjeri da je Šehić,   mu zdušno asistira i programski bezlična
                I njegov sam omiljeni pisac. Veli   ni kriv ni dužan, dobio književnu nagradu   RTV Tuzlanskog kantona.
                da moje knjige čita “u dahu”. Kad   “Meša Selimović”, mada je izdavač ovog   Eh, šta je učinio ambiciozni zgubidan.
         Kgod se susretnemo, pita me ima li   romana Goran Samardžić javno izjavio,   S prstom na čelu ili u dupetu, sasvim sve-
          nešto novo, pišem li. A kada odgovorim   doduše, tek nakon što je roman nagra-  jedno, a svjestan da suvisao tekst ne zna
          da ne pišem, osim za časopis Stav, složi   đen, kako je prvobitni Šehićev tekst bio   napisati, zamislio se i, nakon “dugog i se-
          Alija razočaravajuću sjetnu facu, zakli-  u potpuno haotičnom stanju, te je kao   rioznog istraživanja” o zbivanjima u nje-
          ma zabrinuto glavom kao da budućnost   takav nužno podvrgnut temeljitom tre-  govom zavičaju tokom Drugog svjetskog
          čovječanstva ovisi o mojim knjigama, pa   tmanu kompoziciono-stilsko-estetskog   rata, pobrojao sve muslimane u ustaškim
          tiho prošapuće: “Šteta, šteta.”    dotjerivanja.                     i drugim vojnim formacijama tadašnje
            Začudo, nikada me nije upitao zašto   Rekao bih Aliji štošta i o takozvanim   NDH, začinio tekst scenama mučenja i
          sam prestao pisati knjige. A rado bih mu   skandaloznim književnim temama, o sra-  likvidacija, Srba ponajprije, i od Srba do-
          odgovorio. Osim frazetina kako je pisanje   čunatom podilaženju pisaca najnižem   bio književnu nagradu.
          književnih tekstova težak, mukotrpan,   ukusu čitalačke publike, one koja isklju-  Dakako, o zločinima i zločincima tre-
          zahtjevan posao s, blago rečeno, neizvje-  čivo konzumira literarizirane pederluke,   ba pisati, ali književno lešinariti nad ne-
          snim ishodom (možda bih, snažnijeg doj-  inceste i slične poganluke, pa tako Orhan   vinim žrtvama, a zarad nekakve književne
          ma radi, posegnuo i za kakvom stilskom   Pamuk, “bedine bede beda”, kako ga je   nagrade, što i jeste bila primarna nakana
          figurom, pa kazao, recimo, kako je pisa-  precizno i tačno definirao kolega Bojan   njegovog teksta, može samo čistokrvna
          nje knjiga “oranje mora” ili nešto slično   Budimac, i jedan od predvodnika profita-  moralna ništarija.
          tome), rekao bih mu da se bosanskoher-  bilnog pervertirano-blasfemičnog “knji-  Stoga, teško je oteti se dojmu kako sa-
          cegovački pisci u datim sociokulturalnim   ževno-estetskog” diskursa, u romanu Zo-  vremena bosanskohercegovačka književ-
          (ne)prilikama odavno ne dijele na dobre   vem se Crvena svijetla obraza piše o tome   nost, osim za medijsku promidžbu i hra-
          i loše, nego na one potpomognute poli-  kako je majstor-iluminator nakon spol-  njenje sujete pseudospisatelja, nikome i
          tičko-medijskom logistikom i one koji su   nog odnosa sa svojim učenikom otišao u   ničemu ne služi. Izuzetaka, naravno, ima,
          upućeni sami na sebe, pa kako im bude.  džamiju klanjati sabah-namaz.  ali, nažalost, glas dobrih pisaca jedva je ču-
            Možda bih mu kao primjer, a i razlog   Nespojivo. Ulje i voda. Čisti otrov za   jan uslijed zaglušujuće buke armije očajno
          za moju spisateljsku apstinenciju, naveo   razumom obdarene, a poslastica za izo-  loših i samoljubivih skribomana.
          izvanredan roman Jedanaest poglavlja če-  pačene i vjeri nesklone likove. Uzgred,   Shvatila je to i sjajna Erna Murić, pa
          kanja tuzlanske spisateljice Erne Murić,   pelcer pamukovštine primio se solidno i   nakon Jedanaest poglavlja čekanja, knjige ne-
          koji je, bez političko-medijske potpore,   kod nas. Osim Zilhada Ključanina i Go-  pročitane i neshvaćene, nije napisala ništa
          prošao potpuno nezapaženo, premda   rana Samardžića, klasičnih Pamukovih   – ni riječ. A i zašto bi? I kome? “Više nego
          dolazi iz “centra proze u Jugoistočnoj   epigona, javljaju se i drugi, manje znani   što sam sada rekao, svijetu se ne može go-
          Evropi”, a Erni je, zato što je upućena   pamukovci, a među njima i izvjesni polu-  voriti – veliko more ne može stati u mali
          sama na sebe, bilo kako je bilo. U naj-  pismeni zgubidan iz okoline Tuzle koji,   izvor”, riječi su velikog Mevlane, a i ja bih
          kraćem – nikako. Ili, kao kontraprimjer,   premda izrazito netalentiran, ne odusta-  nešto slično rekao komšiji Aliji kada bi me,
          roman Knjiga o Uni Faruka Šehića, sla-  je od nakane da se samouvrsti u red res-  kojim slučajem, upitao zašto sam prestao pi-
          bašno romaneskno ostvarenje, ali snažno   pektabilnih književnih autora, u čemu   sati knjige. Da li bi me shvatio, ne znam. n


                                                                                                   STAV 21/4/2016  75
   70   71   72   73   74   75   76   77   78   79   80