Page 31 - STAV broj 272

svoje porodice, a naši drugovi i druga-
rice nisu jer su ih ubili. Neke njihove
majke, koje su još mogle da rode, posli-
je su rodile novo dijete. I ta djeca sada
imaju 20 godina.”
Rane na tijelu su zaliječene, potpi-
san je Dejtonski sporazum i život se po-
čeo vraćati u normalne tokove. No rane
na duši tek su se počele otvarati. “Kada
grmi, mene je strah. Kada nešto jače lupi,
prepadnem se. Dok sam bio na oporav-
ku u Zagrebu, kada pukne Grički top u
podne ili kada zazvoni zvono na crkvi,
to bi me veoma uznemirilo. Svaki dan,
ama baš svaki dan mislim o Kapiji jer
sam invalid i ne mogu ni čašu uzeti. Za-
mislite kako je mom drugu koji nema
nogu. On svako jutro kada ustane i po-
gleda se u ogledalo nema nogu. Svako
jutro i svaki dan. Mi smo proizvod rata
o kojem se država ne brine.”
Ono što također boli, priča Ikinić,
nepravedan je odnos vlasti prema in-
validima. “S 18 smo postali invalidi,
a sada imamo po 40 godina. Kada pri-
čamo o invalidninama za civilne žrtve
rata, stoji to da brinu Vlada Federacije
BiH i Vlada Tuzlanskog kantona, i mi
to poštujemo, ali lokalne zajednice ne
daju ništa. Nema stanova za one koji ne
mogu raditi...
Admir Ikinić Novak Đukić je pred Sudom BiH
2014. godine proglašen krivim da je, kao
van, prvo pred ‘Aleu’, preko puta turbe- preko glavnog trga nose poginule i ra- komandant taktičke grupe Ozren Vojske
ta, a onda smo krenuli napraviti krug po njene. Sjeo sam u auto kada je neko za- Republike Srpske, 25. maja 1995. nare-
korzu”, sjeća se Ikinić dana u kojem je lupao na prozor. Pogledao sam i vidio dio artiljerijskom vodu da iz topova s
zauvijek promijenjen život građana Tu- ranjenika. Bio je u autu s nama još jedan Cerovog Brda u selu Panjik na Ozrenu
zle i Tuzlanskog kantona. ranjenik i odvezli su nas u bolnicu na granatira grad Tuzlu, i to lokalitet u cen-
S prijateljima se uputio ka Kapiji. Gradinu. Doktori i medicinsko osoblje tru grada koji se naziva Kapija. Uslijed
Grad je, sjeća se, bio pun, a čini mu se, su trčali na sve strane, novi ranjenici su granatiranja, došlo je do masakra na Ka-
kaže, da momci i djevojke nikada prije pristizali. Rekli su da me ostave u holu. piji, kada je ubijena 71 osoba prosječne
i poslije nisu ljepše izgledali, da nikada U holu su bili samo mrtvi. Vikao sam da starosti 24 godine. Đukić je osuđen na
nisu imali ljepše frizure, haljine i farmer- sam živ, da me tu ne ostavljaju. Onda su kaznu zatvora u trajanju od 20 godina,
ke i da nikada nisu ljepše mirisali kao me poslali na ortopediju, primio me je no ubrzo je pobjegao u Beograd. Suđe-
te večeri. “Smijeh, razgovori, muzika iz doktor Kasim Salković. Očistili su mi nje pred Višim sudom u Beogradu, koje
kafića... Utakmica se igrala u ‘Mejdanu’ ranu i onda sam čekao do četiri ujutro. razmatra zahtjev Ministarstva pravde
i ti momci su poslije utakmice došli u Nisam bio životno ugrožen, a doktori su BiH za priznavanje presude, konstan-
grad. Sve je djelovalo normalno, kao da radili teže slučajeve. Pokušavali su spasi- tno se odugovlači.
nije bio rat. Malo smo se u općem ludilu ti što je moguće više života. Kada je do- “Novak Đukić, koji je na nas pucao,
opustili. Oko 19:30 sati smo stigli pred šao red na mene, operirao me je doktor sjedi u Beogradu mrtav-hladan, pretvara
Kapiju. Sreli smo Piriju, Đuku, Asima, Jovan Karakašević i izvadio mi je geler se da je bolestan i izbjegava pojavljiva-
Nešu Markovića, Jasku Zvjerku... Nas iz ruke. Ruka mi je spašena, nije ampu- nje na sudu”, ogorčeno će Ikinić, zak-
smo deseterica bili zajedno, stajali, pri- tirana, ali su živci oštećeni.” ljučujući: “Ipak, koliko god da on izvr-
čali. Od nas deset, peterica su poginula, Nakon operacije, u tuzlanskoj se bol- davao, on je presuđeni ratni zločinac i,
a nas peterica smo teško ranjeni”, priča nici oporavljao s još osmericom momaka. sve dok njegova porodica postoji, oni
Ikinić, s kojim smo razgovarali upravo “Tješili smo jedni druge. Tuga. Najteže će živjeti s tom činjenicom da je njihov
na Kapiji, mjestu na kojem se dogodio je porodicama poginulih. Oni su izgu- predak ubijao djecu i nedužne civile.
jedan od najtežih ratnih zločina u Bosni bili svoje najmilije, a mi smo ipak pre- On je pravosnažno osuđen. Ako parki-
i Hercegovini. živjeli. S preživjelima se stalno viđam. ram na trotoaru, dođe mi kazna, i tako
Prebirući po bolnim sjećanjima, Iki- Preživjele su i Selma i Biljana, djevojke i treba. Ali taj nečovjek i mnogi drugi
nić pravi pauzu, uzima i pali cigaretu, sve s kojim sam stajao trenutak prije no što poput njega ubili su 71 osobu, uništili
vrijeme gledajući prema mjestu gdje je će pasti granata. U Tuzli sam i vidimo hiljade porodica kojima su ti poginuli
bio s prijateljima. “Očekivao sam i drugu se s vremena na vrijeme. Već je prošlo značili i nikom ništa. Ubio, ranio... Ni-
granatu. Čuo sam jauke i zapomaganja. 25 godina i dobro znamo ko je šta pro- šta. Ovo je 21. stoljeće i mi kao hoćemo
Znao sam da sam ranjen i vidio sam da šao i koga šta muči. Mi smo formirali u Evropu.” n

STAV 21/5/2020 31