Page 3 - STAV broj 180-181
P. 3
UVODNA RIJEč
Nedžad Ibrišimović
Nedžad Ibrišimović, bošnjački književnik (1940–2011)
Kako da opišem hadždž,
kada sam ja gledao
samo svoje Bošnjake
Bismillahir-rahmanir-rahim Dvije stvari da kažem odmah, jednu o opečaćena hadždžom i ja sam sedam dana
“I oglasi ljudima hadždž, dolaziće ti svom stanju prije nego što sam krenuo na zaredom bio hadžija i u snu i na javi! Sada
pješke i na kamilama iznurenim; dolazi- hadždž i jednu o svom stanju kada sam se tih sedam hadžijskih snova držim u svom
će iz mjesta dalekih!” vratio s hadždža. Kada sam saznao čas i dan pamćenju poput noćne niske crnih bisera,
polaska na hadždž (deset sahata dvadese- pa ma šta o tome rekao Sigmund Frojd.
(Kur’an, El-Hadždž, 27) toga aprila hiljadu devet stotina devedeset
i šeste godine), sav sam pretrnuo, na tre- Ali kako da opišem hadždž kada sam
Gori moja svijest, gori moje pero, ja nutak sam bio duša bez tijela, a moje biće ja gledao samo svoje Bošnjake, nagledati ih
sam hadžija! nijemo je rastvorilo svoje latice poput ka- se nisam mogao. Ja jesam u svojim šakama,
kva golema cvijeta u spremnosti da izvrši kao malo vode na dlanu, donio Kjabu kući,
Kada se krene na hadždž, put pod jednu obavezu i primi jednu odliku musli- ali sva je moja duša izrešetana licima mojih
nogama tvrdne, staješ čvrsto objema no- mana – hadždž. Trebalo je od tada to stanje Bošnjaka sa kojima sam išao na hadždž. Ja
gama na zemlju, ali duša sve više mekša spremnosti za obavljanje hadždža, nakon sam, zapravo, hodočastio u Bosnu! Pet sto-
i suze naviru na oči. duga nijeta, održavati pomno pazeći da ne- tina ljudi iz Bosne i Hercegovine i među
što nepoželjno ni veličine truna, grješno, njima ja – duhandžija! To je bogatstvo moga
Prije osam stoljeća Šejhul-l-Ekber tuđe ili strano samome hadždžu, ne pane hadždža. Ja sam morao otići u Mekku da
(Ibn Arebi) reče: namaz je išaret vida, u raskriljenost srca. Obuzela me je jedna bih našao Bosnu u tim ljudinama!
post je išaret okusa, zekjat je išaret dodira, vrsta zanosa i pune spremnosti za sveti put
a hadždž je išaret sluha, te ti ja, Nedžad i odlučnost da se i zapretenim snagama u Ta to su moji muslimani, ta to su moji
lbrišimović – duhandžija, nanijetim da sebi koje još nisam ni takao ni rabio, svi- Bošnjaci, ta to su moji zemljaci! Kako sam
odem na hadždž, tako obavim peti islam- jetla obraza i uzdignuta čela, ponesem sa to ja do tada gledao ljude? Ta to su najbolji,
ski šart, a i da vidim šta ću čut’. svakom poteškoćom i neočekivanošću na ta to su najodabraniji, ti Bosanci, ti Herce-
putu za Mekku. Ali sve se, hajrom hajirli, govci, ti ljudi, ti borci, ti junaci i očevi še-
Allahovom milošću darovanjem kra- dobro okončalo. hida iz Gradačca, iz Cazina, iz Bužima, iz
lja Fahda bin-Abdul-Aziza nas pet stoti- Žepe, iz Goražda, iz svih krajeva Bosne...
na Bošnjaka drugoga dana mjeseca Zu-l- Boraveći u Mekki i Medini, prvi put u znam im damar, znam im riječ, znam im
-hidždže 1416. godine hidžretske uđemo svom životu nisam žudio da se vratim kući, drhat duše u prsima. Nismo išli u boj, išli
u avion i odemo u Saudijsku Arabiju. niti sam pomišljao na dan povratka. A kada smo na hadždž; nismo išli u njivu kopat’,
sam se vratio s hadždža i nakon duga i na- išli smo na hadždž; nismo išli na sijelo, išli
Do te, 1416. godine hidžretske četr- porna puta prepoznao svoju postelju, sa- smo na hadždž; nismo išli na teferič, išli
deset i četiri mjeseca u Bosni se bio boj. čekao noć, legao da spavam, prvo i jedino smo na hadždž; svako sa svojim nijetom,
Iako su lica Bošnjaka bila lijepa u boju, što sam sanjao bio je – hadždž. I drugu noć svako sa svojom mukom, svako sa svojim
kada je boj prestao, ja više nisam vidio sam legao da spavam i opet usnio hadždž. I dovama Uzvišenom i Milosnom Allahu dže-
nijednog čovjeka i mislio sam da mi je treću. I tako sedam noći zaredom. Legnem lešanuhu kojem smo se odazivali telbijom:
Allah dž. š. oduzeo ili vid ili ljude. da spavam, sanjam hadždž, opet dođe noć Lebbejke Allahume lebbejk... Odazivam ti
i vrijeme za počinak i ponovo sanjam ha Allahu, odazivam! Odazivam Ti se. Nemaš
Ali na putu za Mekku ugledam pet dždž. San ko san, niti ga mogu dozvati, sudruga. Odazivam Ti se! Zahvala, blago-
stotina Bošnjaka nurli-lica i zato što su niti ga mogu, kad nastupi, odagnati, ja nad dati i vlast pripadaju samo Tebi. Ti nemaš
bili muslimani kao i ja stanem ih gledati njim nisam gospodar, ali sedam puta zare- sudruga. I odmah, sprva puta su se pokazali
s ljubavlju i radošću sasvim izbliza i bez dom u mojim snovima se prepliću Kjaba, dostojni svoga bošnjačkog imena.
ikakva snebivanja. Sigurno su na dobit- Arefat, Muzdelifa, Mina, obrisi Arabije i
ku oni koji su ljudska lica cio život gle- bijeli mramor Mesdžidu-l-Harama, me- Nakon hadždža ne samo da vidim ljude,
dali tako. Došavši u Mekku, ugledam još hak kao postećija, a da ni jedan jedini put nego slušam muziku ljudskog lica.
zaista mnogo ljudi koji su došli sa svih svetost hadždža nije bila ničim nakinuta
strana svijeta da obave hadždž pa mi se ili natrunjena. Moja duša je uistinu bila Hadždž, april 1996, ulomak iz hadžijskog
tako ispuni dova da makar neko vrijeme putopisa, “Ruhani i šejtani inspiracija”
svuda oko mene budu samo muslimani.
redakcija@stav.ba
STAV 16/8/2018 3
