Page 47 - STAV broj 180-181
P. 47
STAJALIŠTA
Piše: KRIVO SRASTANJE
Sadik Ibrahimović
Eho naših života
Nedavno, nakon znakovitog sna,
odlučujem posjetiti mezarja i PRUŽENA RUKA
moje najbliže ukopane u njima, NE SMIJE OSTATI
premda je dan sparan, prepun PRAZNA
vlage, jedan od onih kad se vani ne izlazi
bez prijeke potrebe. Ipak izlazim. Moram. Po izlasku nakon namaza, ispred džamije, izverzirano molećivih
Uzgred, tuzlanska mezarja raštrkana su pogleda, stoji cijela gomila prosjaka. Uglavnom asocijalna
po nevelikim brdima koja sa sjevera i juga dječurlija: bosonoga, odrpana, poput ptica grabljivica, nasumice
natkriljuju grad. Moji najbliži, opet, sa- nasrću na oznojene džematlije, izgovaraju instruirane prosjačke
hranjeni su na različitim lokacijama i po- formulacije, neke i s jakim psihološkim prizvukom, poput: “Allah
sjetiti svaki mezar pojedinačno, naročito zna da imaš; grehota je da mi ništa ne udijeliš; daj mi nešto radi
bez automobila, nije nimalo jednostavno. zdravlja i sreće tvoje djece”
No, odlučan da zijaret obavim još danas,
polahko, brišući svako malo znoj koji kip- grehota je da mi ništa ne udijeliš; daj mi meni i kućnoj čeljadi. Pružam korak i hi-
ti iz mene, uspinjem se do svih mezarja, nešto radi zdravlja i sreće tvoje djece.” tam ka kući. U osamu, tišinu, sigurnost.
učim dove, brišem ovlažene oči, a zatim, I, mada svjestan da je riječ o organizira- Kod kuće se tuširam i brijem. Vidim,
sizifovski teškim koracima, spuštam se u nom “poslu”, dajem im. Neka. Pružena desna bora-smijalica duža je i oštrija. I
titrajućom jarom poklopljeni grad. ruka ne smije ostati prazna. sitne, mrežaste bore oko očiju izraženi-
je su na desnoj strani lica. Ima nekakvo
Spuštajući se niz naselje Kula, vidjeh Odmah tu, među njima, nepomičan medicinsko objašnjenje za takvu poja-
meni do tada nepoznatu hair-česmu. Pi- kao statua, mršavi, riđobradi mladić – vu; valjda, koliko se sjećam, čitao sam to
jem vodu, umivam se, izuvam, praćen prodavac novina i očigledno “novomu- negdje, desna strana lica brže stari, a ja
podozrivim pogledima prolaznika uzi- sliman” – u visoko uzdignutim rukama se, opet, sjetih D. koja mi je svojedobno
mam abdest i odlazim u džamiju. Ispred drži nekakav časopis i svakih nekoliko preporučivala facijalne vježbe za preve-
džamije nekoliko prosjaka. Gledaju me, sekundi automatizirano uzvikuje: “Ko- niranje nastanka bora. Bila mi je tad dva-
pozdravljaju, ne traže ništa, znaju da još liko zarađuju političari u BiH?” deset i koja godina, bore nisam ni imao,
nije vrijeme za to. Po izlasku nakon na- pa sam njen savjet i čuo i ne čuo, ali, eto,
maza, ispred džamije, izverzirano mo- Kako se val izlazećih džematlija pove- sad, dok gledam u ogledalo, u lice sredo-
lećivih pogleda, stoji cijela gomila pro- ćava, tako i on, grozničavo i na momente vječnog čovjeka, sjetih se D., a i toga da
sjaka. Uglavnom asocijalna dječurlija: sumanuto, ubrzava repeticije svog pita- takve vježbe nikad nisam radio, niti sam
bosonoga, odrpana, poput ptica grablji- nja-poruke. Ljudima, pak, nije ni do po- uzimao svježi pivski kvasac, što mi je ta-
vica nasumice nasrću na oznojene dže- litičara, ni novina, ni tendencioznog pi- kođer preporučivala, kosu na vrijeme da
matlije, izgovaraju instruirane prosjačke tanja-poruke. Svi žmirkaju zaslijepljeni sačuvam, pa su mi danas mrežaste bore
formulacije, neke i s jakim psihološkim blještavom sunčevom jarom, brišu oro- oko očiju, duža i oštrija desna bora smi-
prizvukom, poput: “Allah zna da imaš; šena lica i mjerkaju gdje će se i čim prije jalica i vidno prorijeđena kosa.
dokopati najbliže hladovine. Umivam se, utrljavam losion i, dok
slušam kako kiša vani tutnji i pljoštimi-
Poneko, opet, očito sprdnje radi, od- ce udara u prozore, sinu mi kako, u kraj-
govara: “Ne znam”, ili kao zainteresirano njem, sve to skupa uopće nije bitno: kad
pita: “Stvarno, koliko političari zarađu- dotrajemo, s borama ili bez njih, ugasi-
ju?”, ali novine niko ne kupuje. mo se i zakoračimo u svijet onostranog,
ostat će za nama samo eho naše egzisten-
Konačno, oznojen i nabreklih vrat- cije, najprije snažan, pa sve slabiji, dok,
nih žila od uzaludne dernjave, riđobradi na koncu, sasvim ne utihne i zgasne, kao
“novomusliman” odustaje, povlači se du- da ga nikad nije ni bilo.
blje u hladovinu džamijske sofe, sprema Gledam se u ogledalu, smijem se i bi
časopise u torbu i hitro nestaje u masi mi nekako lakše. I svejedno. n
ljudskih tjelesa.
Hitro nestajem i ja: nije mi do bez-
brojnih rukovanja, merhabanja i, što kur-
toaznih, što znatiželjnih, propitivanja o
STAV 16/8/2018 47
