Page 43 - STAV broj 261

prebacila u Mađarsku, odakle je krajem
1991. godine preko Srbije stigla u Bosan-
ski Petrovac. “Sjećam se da su nas na tom
putu prema Okučanima, Bosanskoj Gra-
dišci i Banjoj Luci zaustavljale brojne srp-
ske patrole i pregledali dokumente. Tad
sam imala hrvatsku ličnu kartu, pa su me
izdvajali i ispitivali. Kad sam došla u Bo-
sanski Petrovac, tek je tad krenulo pravo
maltretiranje koje je kulminiralo u vrije-
me pripreme i održavanja Referenduma o
nezavisnosti Republike BiH. Srbi su bili
većina u Bosanskom Petrovcu i, zbog njiho-
vog ponašanja, osjećala sam se izbjeglicom
u vlastitom gradu. Živjela sam s bolesnom
majkom, dva brata, snahom od starijeg
brata i njihovo dvoje djece. Dojučerašnje
komšije i poznanici srpske nacionalnosti
nazivale su me ustašom jer su znali da sam
bila u Vukovaru. Maltretirali su mi mlađeg
brata. Međutim, bošnjačko stanovništvo
je još uvijek bilo naivno. Kome god sam
rekla da nam se ‘ne piše dobro’ i da će biti
rata, niko mi nije vjerovao. Već sam bila
prošla početke rata u Vukovaru i vidjela
šta se dešava i kakve su namjere srpske
politike. A narod k’o narod, dok im ne
puca iznad glave, baš ih briga. Taj period
pred rat u Bosanskom Petrovcu sam sva-
kako ‘kuburila’.”

DOLAZAK U BIHAĆ I STUPANJE U
REDOVE TERITORIJALNE ODBRANE
Po Fadilinim riječima, dešavanja u
Bosanskom Petrovcu ukazivala su da čim
prije valja spašavati živu glavu. “Jedne
noći Srbi su upali u našu kuću i htjeli me
prisilno mobilisati. U međuvremenu, se-
stra iz Njemačke mi je poslala novac za
kartu i pozvala da dođem u Njemačku.
Nešto kontam, žena sam, neće me dirati.
Taj novac sam dala mlađem bratu i posla-
la ga u Njemačku. Cilj mi je bio da barem
jednog od njih dvojice spasim. Stariji je
ostao s nama. U međuvremenu je mama
dobila moždani udar i prebacili smo je u
bolnicu u Bihać. Na putu prema Bihaću
srpska patrola me zadržavala u Vrtočama.
U Bihać sam stigla 24. marta 1992. godi-
ne i tu smo majka i ja neko vrijeme bile
kod sestre koja je s mužem i dvoje djece
živjela u Velikom Založju. Brat se privre-
meno vratio u Petrovac, ali je i on ubrzo
izišao. Dok smo bili kod sestre, nismo imali
novca, zet je bio prestao raditi u željezari
i trebalo je od nečega živjeti. Još se moglo
telefonirati. To je bio kraj marta i početak
aprila 1992. godine. U takvim okolnosti-
ma, odlučila sam se uključiti u organiza-
ciju odbrane. Sa zetom sam došla u grad
s namjerom da se prijavim u Teritorijalnu
odbranu. Već sam u Založju počela odla-
ziti na stražu. Jednog dana sam došla u
zgradu ‘Lepa Brena’, gdje je bila komanda
Teritorijalne odbrane Bihać. Sjećam se da

STAV 5/3/2020 43