Page 46 - STAV broj 261

DRUŠTVO

Mi smo svi bili šokirani, skamenili se, ne dva puta, prvi put 1996. godine u Bihaću,
vjeruješ da bi to stric mogao uraditi. Nije a drugi put na Kongresu SDA u Sarajevu.
prošlo ni pola sata, taj brat ga ponovo do- Najljepši momenti u proteklih 25 go-
ziva i prijeti. Čujemo plač djeteta, doziva dina za Fadilu jesu situacije kada sretne
oca Sekundu. I tajac, svi smo u šoku. I znane ili neznane ljude, a oni joj onako
nije Sekunda pokleknuo, iako smo ga mi iskreno od srca kažu: “Hvala ti za ono u
nagovarali da ide i da spasi dijete. Među- ratu.” Po njenim riječima, u više navrata
tim, ni u tim najtežim trenucima on nije joj se to desilo i u poratnim godinama su
imao dilemu šta mu je činiti. Ni prijetnje, joj se mnogi javili kojima je kao bolničar-
ni ucjene s rođenim djetetom nisu mu ka pomogla u toku rata, ne samo iz svo-
bile razlog da napusti redove Armije Re- je jedinice nego i iz drugih. “To mi puno
publike BiH. Kasnije se oslobađa Velika znači. Imam osjećaj da su me svi znali na
Kladuša, on odlazi kući, nema nikog kod liniji, a ja nisam mogla znati sviju. Svi su
kuće. Njegovi su otišli iz Kladuše u Ame- znali za Fadilu bolničarku i pomagala sam
riku i odveli njegovo dijete tamo. Danas i borcima iz drugih jedinica. Onda, nisam
to dijete živi u Americi, ali je u kontaktu ja samo pružala bolničku pomoć nego sam
s ocem. Brat što ga je izazivao je poginuo često bila i borac s puškom, opsluživala ra-
u toku rata. Ta situacija mi je također bila njene hranom i ostalim potrepštinama.”
vrlo stresna. Taj Sekunda je bio doista pra- Fadila je svjesna da je protekli rat bio
vi momak. Takvi borci zaslužuju ne jedan veliko i bolno iskustvo za sve patriote ove
nego 101 ljiljan.” zemlje, ali se boji da, unatoč svemu, mno-
Nakon povlačenja iz čete “Tigar”, Fa- gi nisu izvukli prave pouke. “Ne mogu
dila se prebacila u brigadni sanitet. U toj Atif Dudaković i Hamdija Abdić Tigar da nikako zaboraviti neke detalje iz perioda
ulozi bila je sve do kraja rata, kada je su- obiđu ranjenike, a meni opet krenuše suze mladosti, kada sam od učiteljice znala do-
djelovala u operaciji “Sana ‘95”, na što je na oči. Pitaju me zašto plačem, a ja im obja- bivati batine zbog toga što sam odlazila u
posebno ponosna u oslobađanju rodnog snim, kad će meni Dudak: ‘Eto, ispunit mejtef. Težak i mučan je bio taj put osvije-
kraja. Međutim, Fadila je još jednom bila će ti se želja, nismo uspjeli u akciji, zau- štenja i spoznaje vlastitog identiteta. Zato
ranjena. Bilo je to na Lipi 30. oktobra 1994. stavljeni smo. Imat ćeš šanse da oslobodiš danas, iako poštujem drugo i drugačije,
godine, u vrijeme kad se prvi put pokušalo svoj grad.’ Kad mi je to rekao, tek tad mi ni po koju cijenu ne dam na svoju vjeru,
izvršiti proboj prema Bosanskom Petrov- je bilo krivo i tek tad su mi krenule suze. naciju i domovinu. Tuđe poštujem, svoje
cu. Tad je teško ranjena u nogu, rame, u Tako da sam u drugom pokušaju uspjela ne dam. Zbog svega onoga što sam proži-
obje plećke, te u glavu. Ovaj je put stra- u oslobađanju svog grada.” vjela u proteklom ratu, takva uvjerenja su
dala od granate iz bestrzajnog topa. Iz tog se duboko urezala u moje srce i nisam od
perioda Fadila prepričava jednu zanimlji- PORATNE GODINE I DRUŠTVENI onih koji su spremni kalkulirati sa svojim
vu anegdotu: “Kad smo 1994. godine prvi ANGAŽMAN patriotizmom, narodom, vjerom i domo-
put išli na Petrovac, u pokušaju da ga oslo- Fadila je demobilizirana krajem de- vinom. Oko tih stvari nisam nikad imala
bodimo, ranjena sam na Lipi, kod onog cembra 1995. godine, na zahtjev njenih dilemu. Uvijek sam za pomirenje i suživot,
kamenoloma. Do tad u toku rata nisam Petrovčana. Odmah se vratila u svoju čar- ali samo na način da mi niko ne omalo-
nikako mogla zaplakati. Toliko mrtvih, šiju i uzela učešće u pokretanje društvenog važava vrijednosti za koje sam se borila i
ranjenih, iskomadanih, ali nije mi suza života. Organizirala je rad Boračko-inva- koje su dio mog identiteta. Uz brojne loše
nikako mogla kanuti. Međutim, kad sam lidske zaštite u Bosanskom Petrovcu i tu primjere nemarnog odnosa prema teko-
ranjena na Lipi, prvi put sam zaplakala. radila od decembra 1995. do 2006. godine. vinama borbe i ratnom stradanju, ima i
Jedne večeri u bolnici, negdje iza pono- U dva poslijeratna mandata ispred SDA pozitivnih primjera za navesti. Skoro su
ći, kad sam izišla iz šok-sobe, dugo sam bila je vijećnik u Općinskom vijeću Bo- me oduševila djeca trećeg razreda Srednje
plakala. Krivo meni što sam ranjena i što sanski Petrovac te zastupnik u Skupštini medicinske škole iz Bihaća, koja rade na
neću moći sudjelovati u oslobađanju svog Unsko-sanskog kantona od 1998. do 2002. projektu Zaboravljeni heroji. Iznenadila sam
Bosanskog Petrovca. Naredni dan su došli godine. U Bihać se preselila 2005. godine. se. Zove me djevojčica, došli bi kod mene.
Tu je kupila stan i danas živi i provodi pen- Njih tri došle, tako divna pitanja, tako ko-
zionerske dane. O zaslugama iz prošlosti ristan razgovor. Na tome treba raditi jer
puno ne razmišlja, svjesna da joj je učešće nikad se ne zna kakva će nam biti buduć-
u odbrani zemlje bila građanska i patriot- nost. Ali, kako god da bude, uvjerena sam
ska dužnost. Svoju zadnju uniformu, tzv. da bi i današnje generacije, i one u Bosni
“Bišćanku”, poklonila je u Muzej Petog i one koje su bile primorane otići izvan
korpusa Mehrudina Dedića. U poratnom Bosne, jednako kao i naša generacija, da
periodu gotovo redovno odlazi na druženje zatreba, opet bile spremne braniti državu
“zlatnih ljiljana”, koje se svake godine 9. i sve njene pozitivne vrijednosti. Uvjere-
maja organizira u nekom od bosanskoher- na sam da bi unatoč svemu prevladao osje-
cegovačkih gradova. Tu ima priliku sresti ćaj za domovinu, za našu jedinu Bosnu i
mnoge saborce i starješine. Nažalost, kako Hercegovinu. Ne daj Bože da zatreba, i ja
kaže, puno je onih koji nisu preživjeli rat bih se ovako stara opet priključila i stala
i dočekali slobodu. Stoga se uvijek rado na branik onoliko koliko bih mogla, znala
sjeti brojnih ratnih i poratnih susreta s i umjela. Svjesna sam da je to moja duž-
najvećim patriotima ove države, od gene- nost, kao što je bila i 1992. godine. Možda
rala Izeta Nanića i drugih istaknutih he- ne bih bila na prvoj liniji, ali bih dala svoj
roja do Alije Izetbegovića, s kojim se srela doprinos shodno mogućnostima.” n

46 5/3/2020 STAV