Page 39 - STAV broj 325

“Mi smo se međusobno čak i šalili na račun svojih invaliditeta,
ali djevojke su postale depresivne i opterećene time da više neće
moći obući kupaći kostim ili suknju. To im je bio veliki problem
i trebalo im je dosta vremena da to prihvate, ako su ikada
prihvatile. Mi, muški, bili smo sretni što smo preživjeli pa nema
veze ako neko nema noge ili ruku, neka je glava na ramenima...
Ja sam dešnjak, a već 26 se godina brijem lijevom rukom, kojom
prije nisam mogao ništa uraditi”, kaže Muhamed Isić.

ubijani, ali svi kao da su željeli da još jed- neko je s nekim nešto trenirao, neko vam
nom, prije smrti s kojom su se nekako bili i je komšija, neko je nekom rođak. Uglav- Ustvari, nas smo dvojica bili rijetki ranje-
pomirili i koju kao da su čekali, ispune sebi nom, svi smo se znali. U tom trenutku nici koji su odmah nakon operacije stali
želju i danas, odmah, udahnu čist zrak i na nisam ništa čuo, samo sam vidio s moje na svoje noge i išli smo po drugim soba-
licu osjete sunčeve zrake. Ako dočekaju su- lijeve strane neku vatru i pao sam. Otvo- ma, obilazili svijet, informisali smo se o
tra, još bolje, a sutra je novi dan i još jedno rim oči i vidim da neko leži pored mene. tome ko je u kakvom stanju i ko je ostao
veliko, krvavo “ako” i “ali”. Ustanem i vidim da mi je desna ruka u živ. Našao sam Asima, koji je bio u vrlo
“Ne možete kriviti djecu koja hoće da neprirodnom položaju. Opsovao sam, teškom stanju, kao i Necu, koji je ostao
žive i da izlaze, bez obzira na to što je rat. misleći da je neka budala bacila bombu. bez nogu i na kraju je sa mnom završio u
Znali smo se čak i šaliti u tom smislu, kao šta Utom je dotrčao moj brat i ugurao nas u Irskoj, kada su nas poslije nekoliko mje-
bi bilo kada bi pala granata npr. na Mejdan kafić, govoreći nam: ‘Stanite, nemojte nig- seci iz baze sa Šićkom prebacili u Split
kada je utakmica ili na neko igralište u na- dje ići, da vidimo hoće li biti još jedna.’” pa iz Splita u Dublin avionima ‘Croatia
seljima ili čak i na korzo. I uvijek su se te Radnica koja je radila u kafiću Iziću je Airlinesa’, uređenim za ležeće pacijente.
priče završavale naivnom konstatacijom: pružila prvu pomoć i previla mu je ruku. U Irskoj su nas izvanredno dočekali, ali
Ma neće”, navodi Muhamed Isić, koji se s “Utom je utrčala moja komšinica Jasna nisu mogli mnogo uraditi. Zapravo, ja sam
bratom i prijateljima te večeri, na Mujićev Kurtalić, Vesnina sestra, i izbezumljeno gore išao na rehabilitaciju, a rečeno mi je
prijedlog, vratio iz Lukavca u Tuzlu. je vikala: ‘Poginula mi je sestra! Poginula da su naši hirurzi odradili sjajan posao, sa
mi je sestra!’ Moj ju je brat smirivao. Stal- skoro nikakvom opremom i u vanrednim
U BOLNICU SU STALNO PRISTIZALI NOVI no joj je ponavljao: ‘Nije poginula, vidio uvjetima. Kod mene nije bilo potrebe za
RANJENICI sam ja nju. Ne plači, živa je! Nije poginu- novom operacijom, a sve ono što mi je
Auto su parkirali na Solnom trgu, a Par- la!’ Nažalost, našoj dragoj Vesni nije bilo rekao dr. Tanović tako je i bilo i to su mi
tić-Alić i Isić su otišli do kafića “Gulam”. spasa. Ne znam je li prošao minut, dva ili potvrdili i doktori u Irskoj. Oni u Irskoj
“Sjećam se gostiju koji su tada sjedili pet kada smo krenuli prema autu na Sol- nisu mogli uraditi ništa više i ništa bolje od
u ‘Gulamu’. Tada smo se u Tuzli svi znali nom trgu. Brat je upalio sva četiri svjetla onog što je on uradio i skidam mu kapu.”
i poznavali: neko je išao s nekim u školu, i vozio je do Gradine kao lud. U autu je Muhamed Isić navodi i to da je posttra-
bila i naša sestra Vildana. Kada smo stigli umatski stresni poremećaj (PTSP) tada
u bolnicu, gore je već bilo mnogo svije- bio relativno nepoznat pojam i da nisu
“Bio je veliki priliv pacijenata ta i stalno su pristizali novi ranjenici. U imali nikakvu psihološku podršku, ali su
u kratkom vremenu. Prvo su prvi mah nismo bili svjesni razmjera ove momci mnogo lakše prihvatili suočavanje
sa svojim stanjem u odnosu na djevojke.
radili one koji su bili najhitniji, tragedije, to smo spoznavali danima po- “Mi smo se međusobno čak i šalili na
slije. Kada sam prevezen u bolnicu, vidio
a to su oni koji su bili ranjeni sam rođaka Haruna Avdagića, danas dok- račun svojih invaliditeta, ali djevojke su
postale depresivne i opterećene time da
tora, a tada studenta medicine. Došao je
u stomak ili u glavu. Dok sam do mene, pitao me šta ima, šta se desilo. više neće moći obući kupaći kostim ili
čekao operaciju, još uvijek Previo me i rekao da će sve to biti uredu, suknju. To im je bio veliki problem i tre-
balo im je dosta vremena da to prihvate,
da se ne sekiram. U bolnici se pojavio i
sam imao nogu. Kada sam se moj otac. Tada nije bilo mobitela niti in- ako su ikada prihvatile. Mi, muški, bili
probudio, osim što sam saznao terneta i, iako mu je rođak rekao da sam smo sretni što smo preživjeli pa nema
veze ako neko nema noge ili ruku, neka
živ, on je htio da se uvjeri vlastitim oči-
da nemam nogu, rečeno mi ma pa je došao u Univerzitetski klinički je glava na ramenima... Ja sam dešnjak, a
je i da je Nešo preminuo. Bio centar Tuzla da me traži. Tog sam jutra već 26 se godina brijem lijevom rukom,
kojom prije nisam mogao ništa uraditi,
operisan. Operisao me doktor Tanović.
sam zbunjen. U šoku. Kako Probudio sam se s fiksatorima u ruci, a i ali nauči čovjek. I da imam priliku nešto
to odjednom? Šta mu se to sada imam dva manja gelera u vratu i u promijeniti u svom životu, ne bih ništa
mijenjao. Sve što mi se desilo, desilo se s
glavi koje nisu smjeli dirati. Doktor Muris
iznenada dogodilo? Rekli su Tanović mi je objasnio da ću morati nositi razlogom”, zaključuje Isić.
Iako postoje pokušaji prekrajanja
mi da je dobio unutrašnje fiksator, a ako mi, kada se on skine, ruka istine, Isić tvrdi da je ona samo jedna, a
bude padala, morat će se skidati kost iz
krvarenje, uslijed čega je kuka i prebaciti na ruku da je ‘zacementi- svakoga ko sumnja u bilo šta poziva da
preminuo”, prisjeća se ramo’ u jednom položaju. Osoblje je Ad- posjeti Kapiju i Aleju mladosti na Slanoj
Banji, gdje su ukopani i sahranjeni ubi-
mira Ikinića i mene stalno kritikovalo i
Adnan Pirić. zabranjivali su nam da izlazimo iz sobe. jeni civili. n

STAV 28/5/2021 39