Page 49 - STAV broj 325

KRIVO SRASTANJE

Milost kiše
NAJBOLJE JE

ODŠUTJETI SVE

ONO ŠTO SE

PODRAZUMIJEVA
Piše:
Sadik IBRAHIMOVIĆ

Pozdravljam ga, poručujem kahvu, sjedam za stol pored prozora,
netremice zagledan u kišu koja i dalje neštedimice pada, kao da
nikad padala nije. Osjetih da je kahva dobra, jako dobra, pa to i rekoh
konobaru. – To je specijalno za tebe. Inače, probisvjetima koji ovdje
zalaze, svjesno i bez ikakvih dvojbi, a kakvi su, bolje i ne zaslužuju,
pravim splačine, najobičniju čađavu vodurinu.

ani lije kiša, sitna i hladna. Stumra- Ulazim u obližnji mahalski kafić, zatu- – A šta očekuješ da ti kažem? I ja sam
čina. Rano je prijepodne, a u kući ren, neugledan, kafić u koji sam, ako se ne pušač i deveram s istim takvim tegobama.
polumrak. I tišina. Sablasna. Izla- varam, dotad samo jednom kročio. Unu- Niko nam nije kriv, do nas je.
Vzim na terasu i gledam u doslovce tra, sasvim očekivano, osim mrzovoljnog – Tako je, baš tako...
crno nebo, u kišu koja se nošena vjetrom konobara, nema nikog. Istog trena, ali zaista potpuno nenada-
kao pomahnitala rasipa na sve strane, a po- Pozdravljam ga, poručujem kahvu, no, u kafić uđe, mokar i promrzao, drag mi,
koja kap, hladna kao led, padne i na mene. sjedam za stol pored prozora, netremice dugogodišnji poznanik, negdašnji komšija.
Ne smeta mi to, naprotiv, oduvijek sam zagledan u kišu koja i dalje neštedimice Ne pamtim kad smo se posljednji put vidjeli.
volio kišu, a zbog čega, ni do danas nisam pada, kao da nikad padala nije. Osjetih da Priđe, pruži mi ledeno hladnu ruku,
uspio dokraja dokučiti (uzgred, mada to je kahva dobra, jako dobra, pa to i rekoh izrazi saučešće, sjede nasuprot mene i du-
ne mora ništa značiti, majka mi je pričala konobaru. boko othuknu.
da je pljuštala kiša ili, kako je to ona znala – To je specijalno za tebe. Inače, pro- – Slučajno sam vidio sa sjediš ovdje, a
reći, nebo se otvorilo te noći kad sam rođen, bisvjetima koji ovdje zalaze, svjesno i bez krenuo sam kod tebe – jedva nekako izusti
zakmečao i ugledao ovaj svijet). ikakvih dvojbi, a kakvi su, bolje i ne zaslu- između dva daha.
Dugo stojim na terasi. Puštam da mi žuju, pravim splačine, najobičniju čađavu – Hoćeš li da pođemo?
kiša, kap po kap, umiva lice, kvasi ruke, vodurinu, međutim, tebi ne mogu, neću, – Ne, ne, nema potrebe, ovdje je sasvim
doduše, natapa i odjeću, pa kad osjetih da ne smijem, jer ti si jedini pisac u našoj ma- u redu. A ti? Jesi li dobro?
sam osvježen, da sam bolje, mnogo bolje, hali, i to ne bilo kakav pisac, cijenim to – – Dobro, valjda sam dobro.
potrah dlanovima blagorodne kišne kapi reče sasvim ozbiljan. – Ode naša Dada.
s lica i uđoh u kuću. Gorko, bezglasno se osmjehnuh i ne – Ode.
Skidam nakvašenu odjeću i ostavljam rekoh ništa, osim što, reda radi, klimnuh – Slušaj! Neću te smarati zapitkivanji-
je da se suši. glavom. ma, žalopojkama i tome slično, pa, ako se
Tuširam se, oblačim i sjedam u dnev- – Težak dan, pretežak – opet će. slažeš, predlažem da popijemo kahvu, od-
nu sobu. – Kako kome. Kiša je milost, neka kiše. šutimo sve ono što se podrazumijeva i što
Pokušavam čitati nešto. Ne ide. – Slažem se, ali imam pušački bron- odšutjeti treba i da, baš onako muški, bez
Dižem se i perem suđe. Ide nekako. hitis i, kad je velika koncentracija vlage riječi, gledamo u ovu čarobnu, blagoslov-
Sjedam za kuhinjski stol i palim ciga- u zraku, spopadaju me svakakve tegobe, ljenu kišu.
retu. Ne ide nikako. S gađenjem je gasim. kašalj ponajprije, i to takav da mi doslov- – Voliš kišu?
Ponovo se presvlačim, uzimam kišo- no frcaju suze. – Kiša je milost.
bran i izlazim u kišni dan. – Prestani pušiti i riješio si problem. – Baš tako. Neka nama kiše.
A kamo, ne znam, niti mi je uopće bitno. – Ti, kao i uvijek, direktno u glavu – reče – Neka.
Ipak, nisam otišao predaleko. i, onako šanerski, odmjeri me ispod oka. Zašutjeli smo. n

STAV 28/5/2021 49