Page 82 - STAV broj 331

APOKRIFNI FRAZARIJ

Gledaju se svjetovi
HRID NA HARTIJI

Viđenja su nepredvidljiva. Koliko puta prođem obalom, toliko se puta
osvrnem. Osjećaj zbog kojeg se okrećem nema svoj jasan oblik. Niti je
to nešto što se možda može vidjeti. A onda vidim. Ruke. To su drvene
Piše: ruke. Podsjećaju na ruke sužanja koji iz nekih rupa vape za spasom.
Irfan HOROZOVIĆ Odlazeći, shvatam da su to samo stabla murvi između zime i proljeća.

ledam i ne znam šta je to. Po- Arif Tamburija je nosio ovna po štri- dvoraca. Tu je stajao moj jedva dvo-
javljuje se pred mojim očima. ku, a iza njega se čula pivačka tambura i godišnji sinčić. Najednom je iz vode
Kao u šatoru legendarnog Ha- glas pjevača. izronio kljun s prodornim zvukom na
Gsana, šatoru koji je zapravo bio Tu su i posthumna putovanja Cristo- vrhu uvrnutog debelog konopa njegova
prva mračna komora na svijetu. bala Colona. vrata tako da sam dječačića jedva sklo-
Izokrenuti svijet. I nevidljivi svijet Od onog običnog dana u Valjadolidu nio u posljednjem trenutku... Ti se ne
koji postaje vidljiv. Jer se ulovljena svje- do samostana u Sevilli. Potom u Hispa- bi uplašio?
tlost igra. niju. Kolonijalni ratovi su kasnije pomje- – Ko ne bi?!
A ona hrid na hartiji i dalje raste. Na- rali njegovo počivalište. Havana. Sevilla. Najveće razočarenje na svim putova-
izgled su iste boje. Preda mnom nije bio Niko više ne može biti siguran. I danas, njima jesu poznata mjesta. Mislimo da
šator u oazi ili pred velikim gradom. Samo zapravo, kažu, čovjek koji je promijenio smo ih dobro upoznali i zapamtili, ali
jedan prazan list. I ta hrid na njemu koja svoje ime počiva na dva mjesta: u seviljskoj ona kao da o tome imaju svoje mišljenje.
liči na slovo. Ali to ne traje dugo. katedrali i u Santo Domingu. Ne daju se prepoznati.
Preobličava se, ne u drugo slovo nego Viđenja su nepredvidljiva. Koliko puta Krov nije bio ovakav, pomišljate, mož-
u drugi oblik i to je očito svijet koji valja prođem obalom, toliko se puta osvrnem. da su ga promijenili. A onda, na kiosku,
drukčije čitati. Hartija se počinje talasa- Osjećaj zbog kojeg se okrećem nema svoj ili u nekom izlogu, vidite fotografije sni-
ti i ostavlja hrid samu usred svoga mora. jasan oblik. Niti je to nešto što se možda mljene prije vašeg dalekog dolaska. I na
Mnogo je školjki na toj hridi. Ne samo može vidjeti. A onda vidim. Ruke. To su njima je isti ovaj današnji krov koji vam
priljepaka nego i neviđeno različitih koje drvene ruke. Podsjećaju na ruke sužanja se smije u lice.
se poput očiju otvaraju prema svijetu oko koji iz nekih rupa vape za spasom. Odla- A šta je tek sa sjećanjima na samoga
njih. Gledaju u svijet, ali i svijet u njima zeći, shvatam da su to samo stabla murvi sebe – o doživljajima u kojima smo tako
može vidjeti brojne svjetove. između zime i proljeća. duboko sudjelovali i vjerujemo da su nas
Gledaju se svjetovi. Jedino što je pouzdano u godinama u velikoj mjeri promijenili i odredili ko-
Tako sam i ja naučio gledati. koje su iza mene jeste sjećanje tih juta- rake naše sudbine u budućnosti?!
Iznenadno. ra koje pamtim i sjećanja na ta jutra na Osjetio sam neko drhtanje. Kao u snu.
Vidio sam dječaka s izrezbarenim ma- raznim mjestima svijeta, u raznim gra- Sve se zapravo činilo uobičajeno, ali isto-
čem kako se igra u svom voćnjaku i znao dovima i na raznim rijekama i cestama. vremeno i opasno, kao da neka usjeklina,
sam ko je to. Šta sam sve potom vidio: Svi su označeni u ovom dijelu sjever- rasjeklina, počinje rasti i prijeti kako će
Mjesto gdje je ukopan pjesnik izme- nog Londona gdje trenutačno boravim: se sve raskomadati i urušiti.
đu dvije voćke koje mu humak dva puta odjećom, kožom, zaliscima. Kretnjama. I onda sam vidio čašu.
godišnje prekrivaju beharom. I izrazom lica. Drhtala je u vitrini.
Lice nepoznatog čovjeka koji mi Zaista fascinantno. Možda je to isti- Bilo je samo pitanje trenutka kad će
nešto nijemo govori, a ja ga nikako ne nita priča o viktorijanskoj kući i njenim se sama u sebi slomiti i urušiti u bezbroj
razumijem. duhovima. Londonska rijeka Lea ima neprepoznatljivih komadića.
Skupinu ljudi u nevolji među kojima veliki broj živopisnih brodova i nasrtlji- Nešto postoji kao san, nešto kao zbilja.
sam bio i sam s porodicom. Svi smo mislili vo dosadnih labudova. Lea. Ne znam ot- Kad se to dvoje sretnu i dodirnu – uvijek
da će neko pomoći, a on je bio živa slika toga. kud joj to ime. Vjerujem da ne znaju ni postoji opasnost.
Ogroman debeli čovjek u crnom šeši- labudovi koji plove njenom vodom poput Ko je to rekao? Kad? I kakva opasnost?
ru i s crnim ogrtačem iz kojeg je zvonilo brodova i provlače se između uspavanih Prepoznajem i starca čije je tijelo neka
nekoliko mobitela. brodova u kojima spavaju ljudi. vrsta nezaustavljive harfe boli.
Jedan od humanista koji su svuda oko A labud?! Razlog mog najvećeg straha. Hrid tone u hartiju. Neumitno. Ostaje
nas, samilosni i nasmiješeni. – Labud? samo prazan list.
I mnogo još različitih iako u sušti- – Da, labud. Bilo je to u Berlinu. Na I harfa boli koja ne prestaje da svoje
ni sličnih. jezeru ispred jednog od najpoznatijih pulsira. n

82 9/7/2021 STAV