Page 19 - STAV broj 280

Genocidu, a ne da šutimo, kao naše pret- je draga nena iznenada preselila na bo-
hodne generacije koje su se svega plašile lji svijet. Vjerujem da je to bilo usli-
pa nam se Genocid ponavljao u prosjeku jed patnje i bola zbog sinova jer nije
svakih pedeset godina”, kaže Gabeljić. bila bolesna.”
Životni put ovog mladog čovjeka od po- Kada je nena umrla, Samir je bio
četka je bio težak i trnovit, ali bez obzira učenik šestog razreda, a njen odlazak
na oluju emocija koja se u njemu kovitla za njega je bio najveći šok. Sve što se
svaki put dok razgovara o tome, Gabeljić dešavalo neposredno nakon njene
ističe da o svojoj prošlosti uvijek priča smrti na njegovom srcu i u sjećanju
onima koji je žele saslušati. ostavilo je doživotne tragove. “Nena
Kazuje nam da je 1992. godine u jed- je meni bila i majka, i otac, i sve na
noj akciji poginuo njegov otac Rasim Ga- svijetu. Nikada neću zaboraviti sce-
beljić. “Moja je nena Mina Gabeljić rano nu kada je umrla, pa se okupila rod-
ostala bez muža. Imala je petero djece: bina ispod jedne trešnje pred kućom
dvije kćerke i trojicu sinova; mog oca, u Sižju i pitaju me: ‘Samire, hoćeš li u
amidžu Asima, koji je bio oženjen i imao dom ili ćeš kod matere?’ Kao dijete od
je suprugu i dvoje djece, i mog drugog dvanaest godina, morao sam da odlučim
amidžu Atifa, koji je bio najmlađi sin i gdje ću, šta ću i kako ću. Odlučio sam da
nije bio oženjen. Djed je umro prije rata, idem k majci, koja je nakon smrti mog
a moj otac, kao najstariji sin, bio je stub oca zasnovala novu porodicu, ali ja
porodice. Moja majka Rukija Gabeljić se sam je vidio svega dva-tri puta.
nakon očeve smrti udala i otišla, a ja sam, Kada sam se preselio k majci
tada dvogodišnjak, ostao s nenom Minom. u Šibošnicu pored Čelića,
Moje amidže ubijene su tri godine poslije, to je bila najveća pre-
prilikom pada Srebrenice, pokušavajući se kretnica u mom
probiti do Tuzle. Mene je, iako sam tada životu, jer sam
imao pet godina, nena nosila sve vrijeme odjednom do-
jer se plašila da se ne izgubim u gužvi u bio braću i
Potočarima. Hvala Bogu, tih strahota se sestru, koja
ne sjećam, a sjećam se da smo se nakon je najmla-
što smo deportirani ubrzo nastanili u jed- đa od nas.
noj napuštenoj srpskoj kući u Sižju kod Zatekao
Lukavca. Jedna je tetka otišla u Sjedinje- sam po-
ne Američke Države, a kasnije je trebala lubrata
i druga tetka, koja je bila s nama. Moja Meh -
je nena bila nepismena, starija žena, ali medali-
je bila plemenita i divna osoba. Sama me ju, ko-
odgajala i zahtijevala je da se obrazujem. jeg od
Kada sam imao dvanaest godina, moja mil ja

STAV 16/7/2020 19