Page 23 - STAV broj 280

je presudilo da ona dođe u Srebrenicu.
“U mom slučaju je ljubav presudila. Mu-
stafa je u Srebrenici bio godinu dana već
i, nema druge, idem i ja. Bilo je pitanja,
naravno, u smislu što da živimo u Srebre-
nici, pa što baš tamo itd. Danas, nakon 15
godina, kada odemo iz Srebrenice, pitaju
nas kako je tamo. Nama je lijepo. Mali je
ovo grad i ne znam gdje bih drugo mogla
živjeti. Navikli smo se ovdje. Prednost
Srebrenice je u tome što se svi znamo, što
se neke stvari lakše završe, ukoliko treba
pomoć, uvijek su tu komšije i kućni pri-
jatelji na raspolaganju”, priča nam Jasna,
vaspitačica u srebreničkom vrtiću.
Jasna i Mustafa dobili su u Sre-
brenici dvije kćerke, Lamiju (11)
i Zerinu (9), i sina Harisa (5).
“Djeca su radost. Mi smo sretni ovdje. Naš
dom je ispunjen smijehom, srećom i cvr-
kutom ptica. Bukvalno je tako jer imamo
i dva papagaja, o kojima brinu Lamija i
Zerina dok se Haris igra u parku s dru-
govima. S novim komšijama je dobar”,
priča nam Jasna. Kaže da mnogi imaju
pogrešnu sliku o Srebrenici. “Moja djeca
imaju ovdje mogućnosti kao i sva djeca
u drugim većim gradovima. Škola im je
blizu. Naravno, postoje problemi kada je
školstvo u pitanju, ali to je nažalost nešto
što mi kao roditelji ne možemo riješiti.
Sistem je tu kriv. S druge strane, Lamija
i Zerina jedan dan idu u mekteb, drugi
dan idu u muzičku školu, idu i igraju u
KUD ‘Vaso Jovanović’. Virus korona po-
remetio je sve pa tako i njihove aktivnosti,
ali imaju mogućnosti. Imamo Guber, gdje
odemo često, vjerovatno jedno od najzdra-
vijih mjesta na svijetu. Često ne vidimo
svu ljepotu oko nas. Naravno, prije svega
nastojimo da djecu odgojimo da budu do-
bri ljudi. Tu je i moja majka, koja je došla
i pomaže oko svega.”
Mustafa je po dolasku u Srebrenicu ra-
dio u CIMOS-u. Nakon godina rada, do-
bio je posao u Tuzli. Iako radi u Tuzli, koja
je od Srebrenice udaljena 100 kilometara,
Mustafa svaki drugi dan dolazi u Srebre-
nicu svojoj porodici. “Kad krenem kući u
Srebrenicu, ja ne stajem nigdje. U pone-
djeljak ujutro odem i jedva čekam srije-
du da dođem. Onda opet u petak dolazim.
Vikendom smo kod kuće. Posao je takav i
čovjek mora raditi da djeci omogući nor-
malne uslove za život”, govori Mustafa. koje smo mi odabrali za život. Bila je to kao u Srebrenici. Zbog čega je to tako, ne
“Kad vidim tablu ‘Srebrenica’ na ulazu u odluka koju nije bilo lahko donijeti. Ni- znam, možda zbog zraka, vode”, priča nam
grad, znam da sam kući, kada stignem pa sam se nikad pokajao. Naprotiv, sretan Mustafa kroz smijeh i kaže: “Moje Zerina
mi se djeca obraduju, to je najveća radost. sam ovdje. Zbog posla, nažalost, moramo i Lamija i moj Haris su rođeni u Srebre-
U Srebrenici je meni lijepo. Imamo mi to biti razdvojeni po dan-dva. Mnogi ima- nici. Oni su Srebreničani. Sutra gdje god
nešto ovdje što je teško opisati. Kada odemo ju pogrešno mišljenje o Srebrenici. Ima da budu bili, da budu živjeli, uvijek će
negdje na nekoliko dana, djeca govore: ‘Haj- života ovdje, ima dosta pozitivnih ljudi i Srebrenica biti ono nešto što je njihovo.
mo mi kući u Srebrenicu’”, priča Mustafa. priča o kojima treba govoriti u javnosti. Mislim da je to, na kraju krajeva, velika
U Srebrenicu je Mustafa došao živjeti Kao i svaki drugi grad, i Srebrenica ima čast, iako to možda mnogi ne shvataju i
onda kada mnogi u taj grad nisu dolazili svojih dobrih i manje dobrih strana. Me- ne doživljavaju tako. Kako god, moja po-
ni u jednodnevne posjete. “To je mjesto đutim, onog duševnog mira nema nigdje rodica je moj najveći uspjeh.” n

STAV 16/7/2020 23