Page 27 - STAV broj 379

KRIVO SRASTANJE

Još jedna crtica o Tuzli

NESHVAĆEN,

NEPRIHVAĆEN,

MA KOGA BRIGA

Piše:
Sadik IBRAHIMOVIĆ
Nikako nisu mogli okabuliti to što sam sin tamo nekakvog
ubogog rudarskog smjenovođe i, pride, duplo bolji od njih te
su sve poduzeli kako bi me izbacili iz tima. U nadmenoj optici
mojih saigrača, onovremenih guzonjinih sinova, percipiran sam
bezmalo kao biće niže vrste te, posljedično, ekskomuniciran, a na
treninzima i utakmicama podmuklo opstruiran.

ilo je to ovako: godina je ratna, pravi muškarci ne čitaju knjige ili barem ne zbog čitanja knjiga nego zbog mog
nebitno koja, sve su bile strašne. ne bi trebali. socijalnog statusa. U nadmenoj opti-
Kasno je proljeće, negdje smo na Knjige čitaju šonje i uopće slabići, a ci mojih saigrača, onovremenih guzo-
BMajevici, usred guste, polumrač- muškarčine rade teške fizičke poslove u njinih sinova, percipiran sam bezma-
ne šumetine. Polusatno granatiranje naših njivi, u šumi, oko stoke, a navečer, po po- lo kao biće niže vrste te, posljedično,
položaja, jedno od dvaju dnevnih, napokon vratku kući, šutljivi i natmureni sjedaju ekskomuniciran (niko nije govorio sa
je stalo. Doslovno osluškujem tišinu jer za siniju, nešto malo pojedu, pa se pri- mnom izuzev inertnog trenera), a na
nakon žestokih, zaglušujućih detonacija hvate ljute mučenice i još ljućeg duhana treninzima i utakmicama podmuklo
naokolo se ništa, ali baš ništa ne čuje. Ne- dok žene bdiju nad njima, krotko, također opstruiran. Nikako nisu mogli okabuli-
stvarno je tiho. Ni ljudskog glasa, ni cvr- šutljivo, i bespogovorno izvršavaju svaku ti to što sam sin tamo nekakvog ubogog
kuta ptica, ni daška vjetra i škripe grana njihovu naredbu, neverbalnu najčešće rudarskog smjenovođe i, pride, duplo
u krošnjama ogromnih, višestoljetnih sta- iliti – muškarčine okom, žene skokom. bolji od njih te su sve poduzeli kako bi
bala. Ništa. Zastrašujuće. Srećom, kratko – Veliš, takvi su pravi muškarci – rekoh me izbacili iz tima (ovdje se čak može
to traje, dvije-tri minute, a potom tišinu F., koji se, oprezno i okolišajući, osmjelio govoriti i o snažnim proplamsajima fa-
razbije žamor, slabašan pa sve jači. To moji natuknuti mi kako muškarci, ako to zai- šizma, pa eto materijala za promišljanje
saborci, oprezno, iskusno, nakon što su pa- sta jesu, nipošto ne bi smjeli čitati knjige. revnim čuvarima antifašističkih tekovina
žljivo oslušnuli sablasnu tišinu, izlaze iz – Eto, baš taki. Nego, ostavi se ti tije u ovom gradu, dakako, ako im je uopće
rovova i psuju na pasija preskakala. Izlazim knjiga, bolje ti je, more njeko pomislit da do toga). Nervirao sam ih još neko vri-
i ja s knjigom u ruci. Sjedam, naslanjam si anam onaj – još smjelije će. jeme redovitim dolascima na treninge,
se na stablo bukve i čitam. Bacim pogled – Kakav sad anam onaj? Šejtan? sve do jedne večeri: tokom nekakve pri-
katkad preko knjige i vidim podozrive i – Ma, kaki, nije to. jateljske utakmice, nakon defanzivnog
podsmješljive izraze lica mojih novope- – A šta jeste? skoka, lakonski sam, iza leđa, proslijedio
čenih, listom neukih saboraca u čiju sam – Peder. loptu do beka i, umjesto u napad, polah-
jedinicu, stjecajem okolnosti, premješten – Peder zato što čitam knjige?! ko, bez ikakve hiće, krenuo ka izlazu iz
nekoliko dana ranije. Doduše, verbalnih – Ne velim ja to, ne velim... Al, eto, dvorane. Sudija mi je najprije svirao teh-
provokacija nema jer, poučen iskustvima tako se priča za ote što puno čitaju knjige, ničku grešku, a potom i isključenje. Ni
sa sličnim likovima, još prvog dana sam tako sam čuo, tako... A ne velim za tebe, osvrnuo se nisam. To je bilo to.
im, onako usput i jezikom koji jedino ra- dina mi, nego nako ja to, ne zamjeri – štre- Na samom kraju, i ne bez razloga, jed-
zumiju, jasno sugerirao kako sam iznimno cnu se ruralac kada je osjetio da je prekar- na sarajevska sličica, kratka, jezgrovita.
prijeke naravi te da uopće nije razborito dašio, pa brže-bolje skoči na noge i ode. Dvojica poznanika i ja spuštamo se au-
kačiti se sa mnom. Blefirao sam, naravno, Ipak, primio sam k znanju njegovu tom niz Vratnik. Noć je, jesen, vraćamo
a ruralci su se umah primili, reterirali i sugestiju i prestao čitati knjige. Neshva- se u Tuzlu. Šutimo.
ostavili me na miru. ćen, neprihvaćen, ništa mi drugo nije ni – Iz ovog grada uvijek mi je dolazilo
Međutim, podozrivih i podsmješlji- preostalo. samo dobro, a na prste jedne ruke mogu
vih pogleda nije usfalilo. Nikako im nije Baš kao i nekad davno, koncem se- nabrojati šta mi se lijepo desilo u Tuzli
bilo jasno zašto čitam knjige i kakva ko- damdesetih godina, kada sam, premda – rekoh.
rist od toga. darovit, bezuspješno pokušao igrati ko- – Jesi li ti Tuzlak – jedan će.
Gledano iz njihove ruralne perspek- šarku u juniorskom timu u KK “Sloboda – Jesam, nažalost.
tive, a to ću ubrzo doznati od saborca F., Dita”. Ni tada nisam bio prihvaćen, ali Ne reče ništa. Pametan čovjek. n

STAV 10/6/2022 27