Page 74 - STAV broj 379

KULTURA

rođenja i tugovanja kod smrti ukućana i doprinosi oživljavanju mnogih zaboravlje-
rodbine, pa sve do svake druge pojedinosti nih dionica iz života Krajišnika, otima od
koje su činile narodnu svakodnevnicu. Ako zaborava stotine narodnih izraza, mudro-
bi se tragalo za ključnom porukom romana, sti i priča, opisuje običaje koji su na talasu
onda bi to bila zapitanost glavnog junaka ubrzane modernizacije i globalizacijskih
nad nasušnom potrebom za školovanjem procesa nesvjesno potisnuti iz sjećanja, a
muslimanskog stanovništva i bržim uklju- mnogi nisu nigdje ni zabilježeni. Stoga se
čivanjem njegovih sunarodnjaka u nove i vrijednost ove knjige ne treba sagledavati
društvene tokove koje je sa sobom donije- samo kroz prizmu njenog književno-um-
la nova imperija. Vrijednost knjige ogleda jetničkog značaja, već naprotiv, iz mnoštva
se i u njenom prilogu porodičnoj genealo- različitih uglova. Riječ je o vrlo vrijednoj
giji prezimena Duraković, s akcentom na studiji o kulturi stanovanja, rada, ishrane,
one Durakoviće koji danas nose predivku veselja i radosti, tugovanja i žalosti, kultu-
Elkići. U tom smislu jeste i hvalevrijedno ri ophođenja u porodici i zajednici, ženid-
autorovo istraživanje i izrada porodičnog bama i udajama, savjetovanjima krajiških
stabla u kojem je prikazana porodična loza prvaka po svim važnim pitanjima i opće-
u rasponu od preko četiri stoljeća. nito o kulturi življenja krajiških Bošnjaka
Pojava romana Zemlja krajiška Ramiza prije gotovo dva stoljeća. Knjiga popunja-
Durakovića velika je kulturna činjenica va ogromnu prazninu koja je primjetna u
za Cazinsku krajinu, ali i Bosnu i Herce- mnogim dosad objavljenim putopisima i
govinu. To je roman koji na dopadljiv, ali kulturnim studijama koje tretiraju narodne
i krajnje autentičan način oslikava duh i običaje, tradiciju i kulturu krajiškog čovje-
običaje nekoliko generacija krajiškog sta- ka. Zato je Ramizov roman i jedan neobi-
Salih Duraković, 1870-1916 novništva. Ovo vrijedno literarno djelo čan vremeplov, koji, kako je to i ustvrdio
jedan od recenzenata dr. Dušan Uzelac,
Porodično stablo “podsjeća na velike romane, čuva prošlost
Durakovića i objašnjava budućnost”.
Ramiz Duraković, autor romana Krajiš-
ka zemlja, rođen je 1948. godine u zaseoku
Elkići, mjesna zajednica Gornja Kopriv-
na. Osnovnu školu završio je u Liđani-
ma i Pećigradu, a srednju, smjer hemijski
tehničar, u Bihaću. Nakon toga, završio je
višu tekstilnu školu, a potom i vojnu aka-
demiju smjera pješadije kopnene vojske u
Beogradu. Petogodišnju komandno-štabnu
akademiju također je završio u Beogradu
1986. godine. Početkom agresije na Slo-
veniju i Hrvatsku napušta JNA i ubrzo se
priključuje Armiji RBiH. U Armiji RBiH
obavljao je dužnosti glavnog operativca u
Okružnom štabu Bihać, potom komandan-
ta Okružnog štaba Bihać, komandanta Un-
sko-sanske operativne grupe te načelnika
štaba i zamjenika komandanta 5. korpu-
sa ARBiH. Poslije rata vratio se porodici
u Novu Goricu i civilnom sektoru, gdje je
radio do penzioniranja 2012. godine. n
ISJEČAK IZ AUTOROVOG PREDGOVORA KNJIZI “ZEMLJA KRAJIŠKA”

Sedam godina intenzivno sam radio na tome da saznam biti zaštitni znak mlađoj elkićkoj generaciji. Poginuo je mlad,
kako je živio i kako je u ratu pao moj pradjed Salih. Nisam ali izdahnuo s osmijehom na usnama. Tako će ispričati njegov
sebe nimalo žalio, nije ni bilo razloga. To je bio moj dug pre- ratni suborac Bego Abazović iz Varoške Rijeke, Salihovom
ma pradjedu. U svom površnom sjećanju nosio sam ga 105 sinu Jusi 1982. godine. Njegov osmijeh je znak sigurnosti u
godina. Dok sam ležao ranjen, razmišljao sam o tome i po- sina Mehmeda i znak čvrste vjere u Boga kao najveće emo-
stidio sam se tog zaborava pa odlučio da nešto uradim. Za cije, jer će se svojom smrću “sresti” sa svojom voljenom že-
taj sedmogodišnji trud od 2014. do juna 2021. godine sve nom Hatom, kćerkom Fatimom, djedom Mehmedom i babom
mi je i preplaćeno kad sam našao njegov mezar u podnožju Avdijom. Znam da je živjeti u Elkićima od krampa i motike bilo
planine Monte Meletta u Italiji. Osjećaj ne znam opisati. Bio veoma teško, ali njegova generacija je živjela i znala naći sre-
je to božanski, njega čovjek treba doživjeti. ću i zadovoljstvo u nečem malom, što današnja generacija
Opisujući mukotrpni Salihov život, te dobričine u Elkićima, skoro i ne razumije. Vjerujem da je smrt za mnoge tragedija,
i njegov ratni put želio sam upoznati ovdašnje Elkiće, svoje ali za pradjeda Saliha i njegovu generaciju Bošnjaka ona je
rođake, s pradjedovom sudbinom. Njegova sudbina bi mogla bila novo rađanje.

74 10/6/2022 STAV