Page 53 - STAV broj 291

STAJALIŠTA

KRIVO SRASTANJE
Jaransko testiranje

O “BUDALAMA”,

BEZOBRAZLUKU

I NEKULTURI

Svi mi koji smo prošli kroz ratne strahote – u većoj ili manjoj mjeri,
Piše:
Sadik IBRAHIMOVIĆ kako je koga zapalo – fasovali smo PTSP, jer svi ti silni stresovi nisu
otišli u havu, tu su, u nama, pritajeni, ušuškani i baš onako revno,
bez predaha, rade svoj podmukli posao. Doduše, dijagnozu nemam,
bio sam na tim pregledima i doktori su rekli da sam uredu, nisu mi
prilijepili šifru, ali ne sjećam se kad sam zadnji put noću spavao

– Ljudi su stvarno budale. Svi, ali baš li u ovom haosu, neredu, u ovom nečemu torbu, zatim iz torbe na dječijim kolici-
svi, uključujući i moje ukućane, otvoreno što samo nalikuje na nešto što se životom ma vadi flašicu s vodom, pije polahko,
ili iza leđa, govore za mene da sam budala, zove, a daleko je, predaleko od iole uređe- gutljaj po gutljaj, gleda u mene ili kroz
a ja kod kuće imam kamaretinu medicin- nog, posloženog života, uviđaš li, dakle, mene, šta znam, i, prije no što ću reagirati,
skih potvrda u kojima, crno na bijelo, jasno razliku između nekulture i bezobrazluka? otpočinje razgovor s prodavačicom, baš
piše da to, u šta me svakodnevno uvjera- – Naravno. onako kao na ulici, iz kojeg doznajem da
vaju, zaista jesam. I šta sad da radim? Da – Kakvu? je profesorica engleskog jezika i da radi
im poturam pod nos te papire i potvrđu- – U biti, nekultura je neukost, a bezo- u obližnjoj osnovnoj školi. “Oprostite
jem već potvrđeno, a sve zato ne bi li me brazluk osionost. A ako ovu elementarnu ako vas prekidam u ugodnom ćaskanju,
konačno ostavili na miru! Ili, još lakše, da postavku proširimo i produbimo, ako sa- ali postoji li ikakva mogućnost da uđem
nosim majicu s natpisom – Ja sam budala! gledavamo cjelokupnu sliku našeg zaista i platim ovo što sam uzeo”, rekoh kroz
Pa, takvi me, ustvari, raspamećuju, a ne jadnog kolektivnog stanja... Ama, je li ti zube, na rubu živaca. “Pa, uđi, ko ti bra-
PTSP, ne povreda glave uslijed detonacije to mene testiraš? Predobro te poznajem ni”, osorno odgovori “profesorica”, presi-
od koje sam doslovno poletio i skršio se, i siguran sam da ti je odgovor na pitanje ječe me pogledom punim prijezira i izađe
ne druge dijagnoze, da ih ne nabrajam... – koje si mi postavio savršeno jasan! van. Ništa nisam rekao, a i kakva korist,
reče mi u dahu moj dobri prijatelj I. – Dobar, dobar! Da, ovo jeste bio test, samo bih se u sasvim izvjesnoj besmisle-
– Nemoj tako! Nisi ti nikakva buda- ali, aferim, brzo si me pročitao, baš brzo! noj raspravi bespotrebno uzrujao. E, to
la, daleko od toga. Svi mi koji smo proš- – Pa, šta s tim? I, na koncu, zašto to je klasični primjer bezobrazluka, pošasti
li kroz ratne strahote – u većoj ili manjoj radiš? Zbog čega? koja se ubrzano širi i evidentna je svuda
mjeri, kako je koga zapalo – fasovali smo – Ama, želio sam s tobom podijeliti oko nas, na svakom koraku, i, po ko zna
PTSP, jer svi ti silni stresovi nisu otišli u jednu snažnu, indikativnu impresiju, na- koji put sam to ustvrdio, mnogo je gora
havu, tu su, u nama, pritajeni, ušuškani i oko je banalna, ali mnogo govori o nama, i opasnija od bilo kakve nekulture. Eto,
baš onako revno, bez predaha, rade svoj o našem stanju, pa eto... Vidi! Jučer u gra- to sam želio podijeliti s tobom i, molim
podmukli posao. Doduše, dijagnozu ne- napu, iz onog izloga s povrćem i voćem te, oprosti zbog onog testiranja, omaklo
mam, bio sam na tim pregledima i doktori ispred, biram nešto, stavljam u vrećice i mi se. Pa, šta ti kažeš na sve ovo?
su rekli da sam uredu, nisu mi prilijepili krećem unutra da se to izvaga i da pla- – Zakasnili smo, moj prijatelju.
šifru, ali ne sjećam se kad sam zadnji put tim. Međutim, u tjeskobnom je granapu – Na šta?
noću spavao, možda, ako se ne varam, po- mlađa žena s dvoje djece – dječakom od – Davno smo trebali otići iz ovog gra-
četkom proteklog proljeća. otprilike četiri godine i bebom u kolici- da, davno.
– Stvarno? A lijekovi? ma. Stojim ispred, čekam da obavi kupo- – Misliš da bi negdje drugdje bilo bolje?
– Sve sam probao, ništa, nikakve fajde. vinu i to traje. Ona je neodlučna, uzme – Opet trik pitanje, ali nejse. Ne znam
Ja sam ti k’o Đorđe Balašević. nešto pa ostavi, pa prodavačicu zapitkuje da li bi bilo bolje, a nije više ni važno, vri-
– Šta je s njim? Ni on ne spava noću? šta je bolje, ovo ili ono, pa joj se ne do- jeme nam je nepovratno iscurilo.
– Ne, već dugi niz godina. pada ni ovo ni ono, želi nešto treće, ja i – Pa, šta da se radi?
– Možda je to posljedica posla kojim dalje stojim, šutim, čekam, ona me kat- – Ono što je moguće, živjeti život ona-
se bavi, muzičari su noćne ptice. kad pogleda, kratko, nezainteresirano i kav kakav jeste, ne žaliti se i uživati u sva-
– Moguće. nastavlja uzimati i ostavljati ovo ili ono. kom trenutku mira i spokoja. Idemo na
– Ma, pustimo to, nego sve hoću da te Konačno, završava kupovinu, polahko, kahvu! Ja častim!
pitam, a uvijek zaboravim, i ne pitam bez bez žurbe, pakuje kupljeno u vrećice pa – E, to volim čuti, naročito kad ti častiš!
razloga, poslije ću ti reći i zbog čega – uviđaš beskrajno sporo slaže sve to u nekakvu – Znam, znam, odavno si istestiran. n

STAV 1/10/2020 53