Page 25 - STAV 72 21.07.2016

moralni zakon u nama. No, možemo li mi ga u pretpostavku, tada više neće biti nas. ulice asfaltirane, tu velegradska rasvjeta,
to? Tin ni sam ne zna jer nastavlja: “Pa nek Ali, ako je tomu stvarno tako, ako smo tu polivanje pločnika elektromobilima,
sam krijes na brdima, / pa nek sam dah u stvarno takva nakupina jada, zašto nas a tamo, stambena bijeda najgore vrste;
plamenu, / kad nisam krik sa krovova!” uopće je i zašto nas je ikada uopće bilo? ljudi jadikuju u otvorenim vagonima, u
Pa nek sam bilo šta umjesto da sam ništa, Bezvrijedna smo statistika pada i predaje, gađenja dostojnim straćarama od dasaka
mislim si dok u nevjerici očima prelazim kolektivnog egoizma (ovaj je oksimoron i nakatranjene hartije, u barakama koje
medijske odjeke ritma zločina svijeta u ime jednako utemeljen kao i formula našeg su mnogo bliže Kongu, nego kući u bilo
svijeta. Ovo sam skicirao prije Nice. Tko postojanja koja se temelji na temeljnom kakvom, pak i najskromnijem civilizira-
sretniji od mene da te riječi nikad nisam nepostojanju Drugog) koji će nas, ako nom smislu. U Centru botanički vrt. Bi-
morao kontekstualizirati i primijeniti na ne otvorimo oči, zbrisati s lica zemlje. blioteka sva u bronci, a sto metara od te
još jedno stratište. Ali ako smo stvarno ti koji se na ovaj na- biblioteke žabokrečina, Azija i tifus...”
Nicu je humano i ljudski, kako valjda čin ponašamo, ja za nama neću plakati. Ovo sam našao u knjizi Deset krva-
i očekujemo, obgrlio vapaj svijeta. Eu- Naravno, pod pretpostavkom da će za to vih godina. Stoljeće je dvadeseto. Krleža
rope napose! A gdje je bio vapaj svijeta biti prilike. Ne radi se o gubitku empa- je onaj isti. Miroslav. Intelektualni div,
prije samo dva tjedna? Gdje su bili izrazi tije. Radi se o gubitku nas samih. Empa- ali i provincijalni spomenik mentalnoj
zgražanja, poruke solidarnosti? Zašto je tija je ionako salonska poštapalica doko- kolonizaciji nulte kategorije. Jer “kolo-
tada izostalo poistovjećenje s ubijenima nih liberala krvarećih srca koji se akcije nizacija psihe pojedinca”, koja nanizana
u izvaneuropskim napadima u kojima su u “stvarnome svijetu” užasavaju jednako uspješno kolonizira kolektivnu psihu tako
muslimani poubijali uglavnom muslima- onoliko koliko mogućnosti da oni s ko- proizvodeći kolektivnu psihozu nacije,
ne? Gdje su bili dani žalosti poput onih jima po profesiji suosjećaju jednog jutra klase, roda, rase, jedina je dijagnoza koja
nakon napada na Bruxelles i Pariz? Je li pokucaju na njihova vrata i prestrave ih autora ovakvih opservacija može spasiti
moguće da su u globaliziranome svije- činjenicom da su im toliko slični. od utonuća u glupost. Kako drukčije či-
tu (a takvim bi se svijet sam sebi danas, Da nam Krleža posthumno ne pro- tati Krležu, kojemu je očito normalno da
što kroz nas, što bez nas, htio predstavi- svjeduje što se bavimo samo Tinom, uvest su Azija i Kongo necivilizirani, da je sta-
ti) ne-bijelci, ne-kršćani, ne-zapadnjaci ćemo i njega u priču o Drugome. U ese- nje u kojemu su bijeda i bolest normalni,
ujedno i ne-ljudi, ne-bića? Gdje su bile ju Kolonijalni motivi zgraža se Krleža nad njihovo “prirodno” stanje, dok su u eu-
zastave Turske, Bangladeša i Iraka, Sa- “subkolonijalnim uvjetima”, u kojima se ropskoj Hrvatskoj identične pojave poziv
udijske Arabije? Zašto je smrt u Iraku i eminentno našla (kao da je čitao Oreško- na uzbunu. Subkolonijalno civilizacijsko
Bangladešu, Turskoj i Saudijskoj Arabiji vića) europska Hrvatska nakon Nagodbe nasilje Nad-Ja u odnosu na kojega je Azi-
statistika dok je smrt u Parizu i Nici du- iz 1867. godine, kojom je Austrija, pri- ja Ne-Ja. Jer ono što Azija i Afrika posje-
boka ljudska tragedija? marni kolonizator, kao igračku Mađa- duju kao esencijalni sastojak bića (bijedu,
Znam, spočitat ćete mi patetiku. Ni ja rima na dar poklonila Hrvatsku ne bi li blato, katran, glad i smrad) za nas je nešto
je ne volim, ali ona je, uz zgražanje, ono tako zaliječila jednu od ozbiljnijih rana primordijalno i duboko necivilizacijsko.
jezivo što ujedno i jedino vidim na hori- na tkivu Imperija u raspadanju: mađar- Time, naravno, necivilizirano.
zontu mojih očekivanja. Jer šutnja koja ski separatistički pokret. I tako je jedna Nemoć prepoznavanja razlike mogla
prati žrtve s Istoka znači da smo prihvatili civilizirana europska zemlja postala ko- se možda opravdati u Krležino vrijeme
to da smo mi – mi, a da su oni – oni. I to lonijom. Nenormalno! u kojemu svijet nije bio povezan u mre-
u teoremu: mi jesmo jer oni nisu! I nas će Gotovo istovremeno, opisujući bipo- ži uzajamnosti. No, danas, kad je zaista
biti ako njih ne bude! Ovdje uopće ne treba larnost Zagreba, Krleža piše: “U centru on svima nama na dlanu dok pritom dlan
naglašavati da oni za nas nisu, dakle, ne samo treba ispružiti, slobodno možemo
treba pisati: oni nama nisu... Osim što bi reći da se radi o svjesnom odbijanju uva-
nas to nezasluženo odvelo u fenomeno- Znam, spočitat ćete mi žavanja drugog kojega percipiramo kao
logiju i relativiziralo stvar, to ne treba na patetiku. Ni ja je ne volim, smrtnu prijetnju koju možemo otkloniti
ovaj način razrahliti jer, kako stvari sto- ali ona je, uz zgražanje, samo ako ga i simbolički i semantički, a
je, mi s njima uopće nismo u relacijskom pokatkad i fizički eliminiramo. Što nije
odnosu postojanja. Mi smo norma. Oni ono jezivo što ujedno i bitno različito od čina svjesnog prekri-
su anomalija. Ne samo norma u kulturi, jedino vidim na horizontu vanja očiju kapcima pred kolektivnim
politici, ekonomiji... Ne! Mi smo norma smrtima Drugih.
kao takva. Oni su odstupanje od norme. mojih očekivanja. Jer I kada te zbilja ovako ošamari, dok
Shodno tome, mi smo norma(lni) dok su šutnja koja prati žrtve joj, pritom, ako si te nesreće da već neko
oni nenorma(lni). I kao što je normalno s Istoka znači da smo vrijeme pamtiš, egzemplarni intelektu-
da smo mi živi, tako je normalno da oni to alac iz prošloga stoljeća, referencijalna
nisu. I tako smo, pretvorivši smrt drugog prihvatili to da smo mi točka kulture – Krleža, bio on toga svje-
ljudskog bića u statistiku, normalizirali i – mi, a da su oni – oni. I stan ili ne, drži ljestve, kud se djenuti,
normirali kaos. Normalno je da je oruž- to u teoremu: mi jesmo nego natrag u poeziju. K Tinu. Koji je
je, kao medij kojim se obraćamo svijetu, u Krležinom stoljeću znao kako stvari
u našim rukama. Nije normalno da je u jer oni nisu! I nas će stoje i “pod svodom koji ne čuje” Bogu
njihovima. Mi smo ti koji opisujemo. I biti ako njih ne bude! ponudio primirje u obliku egzistenci-
tumačimo. Oni su oni opisani. Naše je jalne požurnice: “O Bože, tek da dovrši
prirodno stanište prvo lice jednine ili Ovdje uopće ne treba / pečalno ovo lutanje.” Kada tome bude
množine. Njima prepuštamo treće. naglašavati da oni za tako, ponavljam, budući da smo ti i ta-
Što nam govori posljednji poučak nas nisu, dakle, ne treba kvi koji i kakvi jesmo, ako takvi i tada
šutnje? Govori da tako mora biti. Jer, ako ostanemo, a naznake za drugačijim zasad
oni zapostoje u dimenzijama ljudskosti pisati: oni nama nisu nema, ja za nama, da i hoću, neću znati
koje smo mi sami sebi pripisali pretvorivši kako plakati. n

STAV 21/7/2016 25