Page 8 - STAV 72 21.07.2016

SREBRENICA 2016

na dalekoj svečanosti. Ova krhka tjelašca,
što se valjaju oko nas poput umiljate ku-
čadi, plodovi su svih njihovih nada. Neka
iznesu svoje vrijeme u dostojanstvu i časti.
Pred obnovljenim kućama, poniklim
u nedirnutoj prirodi, sjede žene. Kad za-
makne pred njihovim očima i posljednji
hodočasnik, ostanu još dugo tako. Gleda-
ju niz put i maštaju kako bi bilo dobro da
postoji, barem mala, najmanja rupica u
vremenu kroz koju bi se moglo pogledati
u onaj vreli dan, prije 21 godinu, kada su
ovuda prošli njihovi sinovi koji su se kući
vraćali u zelenim tabutima. Mjesecima su
zurile one tako u mračne podrinjske šume,
nadajući se kako će one iznjedriti iz sebe
tijela koja su prije 14, prije 20, prije 33
godine odvaljivale od svojih tijela i udah-
njivale u njih prvu riječ svezavši ih njome
zauvijek za Udrč, za Drinu, za Srebrenicu,
za Bosnu. Kasnije, kada su sasvim prestali
dolaziti glasovi o preživjelim, zurile su one
u daljinu, iščekujući vijesti o masovnim
grobnicama, barem da kost, ako nikad više
neće lice, pomiluju prije nego s njom po-
pode grob nad kojim će šaputati molitvu.
Pred kućom Selvedina Mustafića, od
koje se pruža pogled na Novu Kasabu, pri-
lika je za odmor. Pripremio je sendviče, so-
kove i hladnu vodu. Ako iko zna šta znači postaje jasnije zašto je baš ovaj put izabran
pješačiti desetke kilometara pod nemilo- za proboj. Cijeli ovaj teritorij bosanska ar-
srdnim suncem i pred još nemilosrdnijim mija držala je dvije godine, uz povremenu
zlotvorom, onda je to on. Jedan je od onih komunikaciju preko Udrča s Kalesijom.
koji je živ izbio u Nezuke. Pokazuje nam Većina je boraca dobro poznavala teren, a
brdo niz koje su se spuštali ka rijeci kada i sela su bošnjačka, što je u vrijeme pada
je počela artiljerijska vatra po koloni. Samo Srebrenice značilo da su pusta.
je pogledom uspio pomilovati ostatke kuće. Vjerovatno je zbog toga i pravilo da na
Gore, na izlazu iz sela, nabrao je zelenih “Maršu mira” možete sresti najviše ljudi
jabuka, zatisnuo ih u njedra i otisnuo se iz Kalesije. Ove godine krenulo ih je više
u neizvjesnost. Svako ovdje nosi stravič- od dvjesto. Evo, nakon nekoliko kilome-
nu priču čija žuč i kamen topi pod sobom. tara, upoznajemo jednu zanimljivu grupu.
Spuštajući se uskim makadamskim Hajrudin Nuhanović redovni je učesnik. Iz
putem prema cesti između Nove Kasa- nepregledne kolone izdvaja ga proteza na
be i Konjević-Polja, koju prije 21 godinu nozi. Ratni je vojni invalid i bez stopala je
mnogi nisu prešli, susrećemo Mersudina ostao posljednjih mjeseci rata. Kaže da ne
Begića iz Kamenice – “Doline grobnica”. osjeća poseban umor i da mu invalidnost
I on se vratio prije jedanaest godina. Kao ne predstavlja veliki problem. Snažniji od
šezdesetogodišnjak, jedan je od najstari- umora osjećaj je prkosa i tihog bijesa ko-
jih ovogodišnjih hodočasnika. On je put jeg izaziva pomisao da ljudi koji su četiri
kojim se kolona od preko 10.000 ljudi se- godine izdržali sve strahote u okruženju
dam dana probijala prema slobodnoj teri- nisu dobili šansu da poginu u ravnoprav-
toriji svojim stopalima obilježio još 1993. noj borbi, već su pobijeni mučki, zaveza-
godine, kada su okupirana podudrička nih ruku. S njim je i Mehmed Bašigovac.
sela. Umjesto prema Srebrenici, gdje su se Njega je već upoznala cijela Bosna. Tvrdi
povlačili vojska i narod, on je s manjom da mu je u san došao Izet Nanić, legendar-
grupom krenuo prema Tuzli. I uspio je. ni komandant odbrane Bužima, i rekao iz Norveške i “Djeca djeci” iz Švedske
Prošli su. Među Srebreničanima se tad mu da se pomoli nad njegovim mezarom postavile su punkt za osvježenje. Prvi je
ustalio termin “prošao”. Kažu, prošlo ih i krene na “Marš mira”. Kako mu je na- bio pred Lipljem, ispod samog Udrča,
je oko 3.000. Ako nije onda mogao biti sa loženo, tako je, evo, i učinio. Krenuo je iz na Crnom Vrhu, gdje je otkrivena druga
svojim sugrađanima, sada osjeća dug da Bužima još 28. juna. najveća masovna grobnica u Bosni. Flaše
svake godine iskorača svoj pomen na njih. vode, banane, jabuke i kekse dijele Nur-
Priča nam kako su se 1993. godine, dok su veliki zadatak dina Omerović, Belma Malagić i Sadika
držali ovu teritoriju, često provlačili do Ka- Na ravnici, pred samom rijekom, ne- Mehmedović. Nurdina je klinički psi-
lesije i donosili municiju i sanitetski ma- koliko kilometara do ceste i drugog kam- holog. Njen otac uspio je proći. Evo ga,
terijal. Nakon razgovora s njim, čovjeku pa, nevladine organizacije “Nova nada” stoji s nama i priča nam o svojoj kćerci i

8 21/7/2016 STAV