Page 61 - STAV broj 219

sjednice u aprilu 1968. godine, kada su betonski vrh, zagrebao cokulama po zidu dva desetčetverogodišnjaku, kao da dolaze iz
Sonja, Goran, Tito (Bilopavlović), Bran- namreškanom malterom – i preskočio ga! pretpotopnog vremena iza kojeg postoji
ko (Bošnjak)... očekivali i svoju “službe- Trenutak prije zatvaranja tramvajskih vrata samo tajna koja je, možda ovog trenutka,
nu” stalešku potvrdu. “Javit ćemo ti..., po- bio sam sljubljen s tijelima gomile koja me u jednom svom obliku, otkrivena. Mislim
zdrav, servus!” pritiskivala sa svih strana. Ali, vozio sam – da u tim trenucima nisam ništa mislio.
Tako se s tom posjetom najavljivao se, i to je bilo najvažnije! Dežurni vojnik Osjetila su mi bila zbrkana i blesava! Kako
možda bolji ambijent jednom dvade- nije mogao vidjeti moj “bijeg u slobodu”, sam mogao i pomisliti da je to bio prona-
settrogodišnjem vojniku – moje preko- a neće vidjeti ni “povratak”. lazak artefakata umjetnine riječi što su, na
mandovanje u Vojnu poštu Zagreb. Tačno Izdurao sam do prvog tramvajskog moje oči i samo za mene, izronili iz prisil-
tako je i bilo: uoči Nove 1968. Doputovao stajališta i izvukao se, osjećajući znoj nog zaborava mojih škola koje nisu htjele
sam vlakom na zagrebački Glavni kolod- kako mi curi niz vrat i slijeva se niz leđa, čuti ni riječi o ovim knjigama s “dna poli-
vor. Preko puta Pošte 2 bila je moja nova ispod strogo zakopčane vojničke unifor- ce Antikvarijata Matice hrvatske” u staroj
adresa. Intenzivni seminar o vrstama me. Koračao sam bezbrižnim, laganim zagrebačkoj Ilici.
eksploziva. Tako sam postao, nakon pro- korakom, osvrćući se znatiželjno na sve Neke su knjige bile broširane, s tan-
moviranog mladog pjesnika, novopečeni strane, zagledajući izloge i zastajkujući. kim koricama, tanjim od stranica u po-
pirotehničar, “stručnjak za eksplozive”. Kad sam naišao na Antikvarijat Matice vezu, neke čvrsto uvezane u platno ili u
hrvatske, u koji sam već jednom ulazio, kartonske ili neobične, (kao!) plastifici-
“TINGL-TANGL” primijetih da je još otvoren, pa uđoh. rane korice s naslovima utisnutim u tu
Nedjeljom seminaristi bez iznimke “Samo bih malo pogledao knjige”, rekoh materiju poput preciznih slova u dubo-
dobivaju izlazak u grad. Ja ne izlazim iza knjižaru. Čovjek mi srdačno odzdravi, a rezu – pa pozlaćenih!
ručka, nego iza doručka – želim biti u onda me, budući da nije imao nijednog Lijepa bošnjačka imena bosanskih mu-
“Tingl-tanglu”, gdje cijelo jutro pjesnici, kupca, dobrodušno upita: slimana stajala su na mjestima njihovih
bez prozivke i pozivnice, govore svoje sti- “Odakle si, vojniče? Izgleda da vo- autora. Osman, Edhem, Ahmet, Abdure-
hove. Pripadaju svakoj različitosti. Oni su liš knjige.” zak... Pridržavao sam ih kao da su krhki
nešto drugo. Što – teško je reći. “Ting-tan- “Iz Mostara”, rekoh. Onda stidlji- starci koje unuci nikada nisu upoznali.
gl” je postao hit tema zagrebačkih medija, vo dometnuh stišanim glasom. Riječ po Počeo sam, dakle, odvajati jednu po
a interes se prelijevao u listove susjednih riječ, povjerih se, samohvalno! “Čitam, jednu, zagledati ih; imena i prezimena
republika. Kad sam došao prvi put, govo- čitam..., a ponešto i sam napišem, znate autora i naslova ništa mi nisu govorili,
rila je gromkim glasom Ružica Orešković, ono, za svoju dušu.” niti su mi značili. Evo ih: Osman – Aziz:
neokrunjena kraljica te pjesničke krčme. “Sigurno pjesme. Šta bi mlad čovjek Iz bosanskog života, Na pragu novog doba,
Bio sam sa Stojanom Vučićevićem, s ko- drugo i pisao u Mostaru osim pjesama?!”, Bez svrhe i Bez nade; Edhem Mulabdić:
jim sam – obojica u vojničkim odorama – govorio je veselo. Potom pridodao pita- Zeleno busenje, Na obali Bosne; Abdurezak
sudjelovao na “Goranovom proljeću”. Go- nje: “A kako ti je ovo ime?” “Ime mi je Hifzi Bjelevac: Pod drugim suncem, Rene
vorili smo i tu. Onda me pozvao najstariji Ibrahim“, odgovorio sam i već započeo Logotitedes, Minka i Muhammed; Ahmet
koji se tu zatekao, s predivnom bijelom lutati pogledom po policama. Muradbegović: Haremska lirika, Huse-
bradom, i rekao mi svoje ime: Salih Alić. “Pošto si Bosanac, još iz Mostara, pa in-beg Gradaščević; Alija Nametak: Bajram
U aprilu na trgu Republike susre- još i Ibrahim, volio bih da pogledaš tu žrtava; zatim Enver Čolaković: Legenda o
ćem Gorana. “Primljen si!” – kaže mi i ja policu na dnu, sve su to knjige bosanskih Ali-paši, (pisca živućeg, odbačenog i za-
znam da se to odnosi na prijem u Društvo pisaca muslimana što ih je davno, davno boravljenog susrest ću vrlo brzo, s njim
književnika. “Svi smo primljeni, svih nas objavila Matica hrvatska.” ću postati prijatelj), te knjižica Husejna
šestero, u paketu.” Na trgu Goran prila- Nisam mu ništa odgovorio. Gotovo Ðoge Dubravića Iz perzijske književnosti.
zi kiosku i traži Telegram. Smota novine i sam kleknuo pred posljednji redak stala- Sve su objavljene u izdanju Matice hrvat-
pruži mi ih. “Evo ti je izašao kratki prikaz že, pri samom podu, da pogledam knjige ske i Sv. Ćirila i Metodija između 1896.
Arabije ljubavi. Potpis je ‘Diogeneš 68’.” pisaca koje mi veseli knjižar preporuču- i 1936. godine, osim Dubravićeve, nju je
“Pa ko je to?”, pitam. “Slavko Mihalić.” je. Očekivao sam da će to biti međuratna objavio Bekir Kalajdžić 1914. godine u
Rastajemo se. Idem preko Zrinjevca u izdanja koje Kikićeve knjige, ili Hamze Mostaru, u nakladi Prve muslimanske
svoju V. P. kod Pošte. Hume, jer to su bili najstariji pisci “na- štamparije. Ipak, jedno književno ime
ših muslimana”. Kikića su ubili četnici, sam znao, čuo sam za njega, pričalo se
ZAGREB, ANTIKVARIJAT MH, 1968. a Hamza je još bio živ – obojica slavljeni o njemu kako “i dalje rovari”, o mostar-
Mladi sam vojnik u Zagrebu. Ljeto u školskim programima. Bilo mi je ne- skom Sarajliji Aliji Nametku, zbog kojeg
1968, bit će da je bio vreli august. Petak je, što čudno: ni Kikić, ni Humo nipošto je lanjske godine, 1967, zabranjen časo-
vojnički je ručak završio, a kasarna “Maršal nisu mogli biti “davno, davno objavljeni pis Život. “Nesmotreni” glavni urednik
Tito” u austrijskoj vojarni utihnula je. Sje- u Matici hrvatskoj”, o čemu mi govori Života Mak Dizdar uvrstio je Nametkovu
dio sam u sparušenoj, žućkastoj travi dvo- prodavač knjiga. priču u časopis pa je Centralni komitet
rišta, pušio “Filter 57” i dosađivao se. Da podigao veliku oluju.
sam zatražio izlaznicu, mogao sam ponovo UNIŠTENI BOŠNJAČKI PISCI Prebirao sam vojničke džepove. U
utucati vrijeme u zujanju po Ilici, svratiti Knjižar mi priđe sleđa, sagne se i uze jednom sam pronašao ono što sam tražio:
u čitaonicu i prelistati bosanske novine. S sve te knjige, a bilo ih je tridesetak zasi- načetvero presavijenu papirnu novčanicu,
druge strane zida tutnje tramvaji. Ovi koji gurno, i odnese ih na pult. “Da ne kle- jedinu koju sam imao, u vrijednosti od
putuju s posljednje stanice na Črnomercu čiš”, reče i prepusti me neočekivanom, 10 dinara. Odvojio sam deset knjiga. I
zaustavljaju se baš iza mojih leđa. Podigao šokantnom susretu s imenima pisaca i cijena im je bila – obesmišljena i obes-
sam se i popeo na kamen ispod zida, po- naslovima knjiga za koje nikada, ama baš cijenjena. Od tada su moje blago, i no-
gledao u tu “slobodu zlatnu” poput zna- nikada nisam čuo. sam ih, barem jednu od njih, svaki put
tiželjna djeteta: u jednom trenu odlučio Najstarije, štampane prije kad putujem iz Zagreba u Mostar ili iz
sam prijeći na tu stranu, prihvatio prstima stotinu godina, izgledale su mi, meni, Mostara u Zagreb. n

STAV 16/5/2019 61