Page 27 - STAV broj 324

KRIVO SRASTANJE

Rastanak sa sestrom
SMRT NIJE

NIKAKVO

ČUDO, ALI...

Piše:
Sadik IBRAHIMOVIĆ Nego znaš šta mi najteže pada? Odsustvo radosti. Radost je
presahnula, a ako je i ima, odglumljena je. A to nije dobro, nikako nije
dobro, bez radosti se živjeti ne može i, gdje nema radosti, nema ni
empatije, a empatija je temelj, usudila bih se reći, suština naših života.

vao sam je Dada. Bila je jedana- činiš tačno ono što u datim okolnostima, – Da, da, znam... Nego znaš šta mi
est godina starija od mene. Moja u ovom tegobnom vremenu, i treba činiti. najteže pada?
druga majka. Dok sam bio sasvim Kako se nosiš sa samoćom? – Šta?
Zmali, kupala me je, njegovala, bri- – Teško. Kao da sam u zatvoru, u sa- – Odsustvo radosti. Radost je presah-
nula o meni na svaki način, opismenila me mici. Da bih odagnala ružne i tužne mi- nula, a ako je i ima, odglumljena je. A to
prije polaska u osnovnu školu i, uopće, u sli, neprestano sređujem kuću, a, ustvari, nije dobro, nikako nije dobro, bez rado-
skoro sedamdeset godina, koliko je poži- kuća je uglancana, blista, nema se više sti se živjeti ne može i, gdje nema radosti,
vjela, od nje mi je dolazilo samo dobro. šta tu glancati. Puno i čitam, čini mi se, nema ni empatije, a empatija je temelj,
Da, Dada, moja najstarija sestra. Nema više nego u prethodnih pedesetak godina, usudila bih se reći, suština naših života.
je više, otputovala je. a televizor skoro da uopće i ne gledam, – Znam, znam...
Posljednji put čuli smo se prvog dana osim nešto malo, tek da sam elementar- – Gnjavim li te?
ramazana. Javila mi se, vedra, nasmijana, no informirana, jer, znaš, teško mi pada- – Ne, nipošto. Otkud ti takva primisao?
da mi poželi sretan i hairli post. Ni slutio ju, zapravo deprimiraju me neprestane – Znaš, ovakvi razgovori su mi dra-
nisam da je to naš posljednji razgovor. loše vijesti i katastrofične prognoze. A gocjeni, a ja se opet raspričala, pa sam
– Jako sam te poželjela – rekla je. ti? Čuvaš li se? pomislila...
– I ja tebe. – Ti dobro znaš da sam i prije poja- – Ma daj! Ti si moja Dada, moja lju-
– Kad smo se zadnji put vidjeli? ve pandemije, a naročito nakon majčine bav do neba, kako me ti možeš gnjaviti?
– Koncem januara prošle godine. smrti, živio i živim u svojevrsnoj samo- – Hvala ti – prošaputa i osjetih da je
– Zamjeraš li mi zbog toga, jer do nametnutoj poluizolaciji, a vani izlazim sretna.
mene je? samo po potrebi, uz nužnu, minimalnu – Hvala tebi. I u ovom mubarek času
– Ne, svega sam svjestan. socijalizaciju. Navečer odavno nigdje ne od srca molim dragog Boga da ti podari
– Drago mi je da me razumiješ. Znaš, izlazim i, eto, tako se čuvam, ako se taj i sve najbolje i da se, akobogda, uskoro vi-
niti kome idem niti koga primam u kuć- takav pustinjački i, u biti, iščašen režim dimo. Doduše, preveliki sam i ne možeš
nu posjetu, čak ni djecu i unučad. Hro- i način života čuvanjem od ove pošasti me više kupati, ali ne bi mi bilo mrsko
nični sam bolesnik i bojim se, jako se može i nazvati. kad bi mi svojim milozvučnim glasom ot-
bojim. Čak i najmanja prehlada za mene pjevala neku od uspavanki koje si svake
može biti fatalna i, još gore od toga, a Posljednji put čuli smo večeri pjevala kad sam bio mali.
to me plaši više od svega, može biti fa- – Iskreno, od srca se nasmijala i tako
talna za one oko mene, u mojoj blizini. se prvog dana ramazana. smo nekako završili razgovor, naš posljed-
Međutim, katkad, u mojim samotnim Javila mi se, vedra, nji razgovor.
danima i noćima, obuzme me strašna Teško mi je dok ispisujem ove redove.
zebnja i ništa manje strašnija primisao nasmijana, da mi poželi I, istodobno, snažno osjećam da sam na
kako sam u stanju klasične paranoje. samom rubu patetike, a to ne želim, pa
Šta ti misliš da li je ovakvo moje pona- sretan i hairli post. Ni ću stoga, naglo, kao sabljom presječeno,
šanje normalno? slutio nisam da je to naš okončati ovu priču.
– Najnormalnije. Pandemija ne je- Neka je veliki i vječni rahmet mojoj
njava, kraj joj se, nažalost, ne nazire, i ti posljednji razgovor. voljenoj Dadi. n

STAV 21/5/2021 27