Page 82 - STAV broj 287

DRUŠTVO

iza rovova u kanal. Više niko nije dolazio
ni po poginule ni po ranjene. Zaglušuju-
ća buka granata parala je nebo nad nama,
a zatim su, uz gromoglasne detonacije,
padale po liniji odbrane i objektima iza
nas. Na motorole i telefone niko se više
nije javljao.
U jednom momentu do nas probijaju
liniju i upadaju u tranšeju. Nastaje paklena
bitka, prsa u prsa. Nisu odustajali. Nismo
ni mi. Oni su išli na sve ili ništa, a mi više
nismo imali šta izgubiti. Imao sam osjećaj
da su u tom trenu svi osjećali da tu trebaju
ostati zauvijek, tu, na tim grudobranima
gdje se više nije branila samo Dobošnica
nego Bosna i Hercegovina.
Nadljudskim naporima uspijevamo
preuzeti izgubljeni rov i izvući nekoliko Spomen-obilježje za 12 članova
naših. Bili su to momci iz Živinica. Na- porodice Salihbašić koji su
ubijeni avionskom bombom
žalost, dvojica od njih već su bili mrtvi, a
treći pogođen s tri metka u prsa. Pokušavao od nas. Ma koliko mislimo da se borimo, da se to dešava. Išao sam za vojnicima te-
je nešto kazati dok ga je Sabahudin umi- da možemo nešto promijeniti, on je taj koji gleći snajper koji sam našao na rovu jer je
vao. Bio je to samrtni ropac; nerazumljivo odlučuje. U tom sam se momentu sjetio bilo municije za njega. Išao sam, a noge su
mrmljanje pretvorilo se u grgljanje i rop- riječi svog rahmetli djeda: “Ma šta da se mi tonule kao da hodam po spužvi, a ne
tanje dok je iz njegovih usta kuljala krv. desi, nikad im se ne predaji, ni slučajno. po tvrdoj augustovskim suncem sprženoj
Više nismo osjećali strah, smrt ga je Uradi sve što možeš, al’ u ruke im živ ne zemlji. Tek što smo izašli na Kupusišta
otjerala, ona je bila svuda oko nas. U tom idi.” Stisnuo sam svoj kalašnjikov gara- dočekali su nas naši vojnici.
momentu sjeo sam na zemlju. Nisam ni- vim, prljavim rukama. Izvadio sam okvir Sitna augustovska kiša počela je naj-
šta osjećao, svaki mi je dio tijela trnuo – i prebrojao metke – četiri. Izvadio sam taj ednom sipiti po nama. Sjeo sam jer nisam
glava, ruke, noge, sve. Ja smrt takvu kavu s četiri metka i stavio u džep pantalona. mogao dalje. Htio sam da zaplačem, da vri-
sam je vidio sa svojih nepunih 18 godina Posljednji puni okvir stavio sam u pušku. snem, da jauknem koliko god snage imam,
nisam mogao prihvatiti, jednostavno nisam Sabahudin i Began pucali su preko grudo- ali ni za to više nisam imao snage. Sva je
mogao. Htio sam da živim, da vidim opet brana. Čula se neka jaka vika. Zažmirio Dobošnica bila u plamenu, obasjavala je
meni drage ljude, nisam htio otići tek tako. sam i pomolio se u sebi: “Allahu, milo- nebeski svod iznad sebe. Ondje sada nije
Ali tako to biva, ono što mi ne znamo stivi, ako je ovo kraj, učini da bude brzo, bilo ničega, ničeg osim smrti. Između nje
jeste Allahov plan, on ga ima za svakoga učini da se ne patim, učini da me majka bili su samo naša volja za životom i Alla-
prepozna kad me vidi. Allahu milostivi.” hova milost.
Ustao sam i sasuo rafal iz kalašnjikova. Iz razmišljanja me prenu govor koji
Desno od nas, njih najmanje pedeset je držala žena ispred spomenika. Trznuo
gazilo je preko kanala ka tranšeji. Činilo sam se kao iz sna.
se da ondje više niko ne daje otpor. Dolje Taj smo dan bili tu i bit ćemo opet.
na Rasjekama gorjelo je kao da se nebo Svake godine na datum kad je nad mojim
otvorilo od grmljavine. Dim se uzdizao na sugrađanima počinjen zločin za koji nikad
sve strane, više se nije znalo gdje šta gori. niko nije odgovarao.
Bila je to slika prave apokalipse. Mi smo svjesni da na ovom dunjalu-
U tom se momentu iza nas pojavio ku nema pravde, ali mi ćemo je tražiti i
bos momak, u šorcu. “Momci”, povikao ovdje i ondje gdje će svi biti pitani. Tra-
je, “momci, linija je pala davno, bježite, žit ćemo je u ime svojih sugrađana koji
šta čekate ovdje?!” Mi smo razrogačenih su bez ikakvog razloga ubijeni, zaklani
očiju gledali u njega. Sabahudin prekinu i sa stokom u bunar bacani. I opominjat
šutnju: “Šta pukla, kada, gdje?” – Pukla ćemo. I nećemo zaboraviti. Nikad, nikad,
je na Bulnoj brani, već davno, četnici su do Sudnjeg dana, nikad dok i posljednji
ušli u selo i pale kuće.” od nas ovom zemljom hodi.
Bio je to šok, iako smo očekivali da Nećemo zaboraviti, a halaliti pravo
će se dogoditi, mi to, jednostavno, nismo nemamo. Neka je vječni rahmet šehidima
mogli prihvatiti. Nas deveterica krenuli Dobošnice, neka se nikad ne zaborave...
smo u izvlačenje. I uspjeli smo. U izvla- Isti dan poslije podne bilo smo na spo-
čenju smo vidjeli strahote koje su četnici meniku šehidima u Modracu prisjećajući
počinili. Ubijene civile ispred kuća, kuće se njihove žrtve za slobodu. Njih osam po-
koje gore, pobijenu stoku po avlijama i ce- ložilo je svoje živote u odbrani Dobošnice,
sti. Bile su to dede i nane kod kojih smo a njihova imena ostat će zauvijek zapisana
prije dva dana pili kahvu i jeli vruću po- kao posveta ljudskoj hrabrosti.
gaču. Vidjeli smo rat u pravom njegovom “I ne recite za one koji su na Allahovu
obliku. Ja sam bio kao u nekom snu, ni putu poginuli ‘Mrtvi su!’ Ne, oni su živi,
nakon tri dana još nisam mogao vjerovati ali vi to ne znate!” n

82 3/9/2020 STAV