Page 77 - STAV broj 287

Ovu poemu treba čitati kao strukturu koju čine riječi i nese-
mantička svojstva jezika, poput zvuka i ritma, ali joj primarno
moramo pristupiti kao događaju koji podrazumijeva pjesnički
čin, doživljaj koji se upisuje u književnu povijest. U takvom
načinu čitanja poezije od presudne je važnosti odnos između
čina autora, odnosno empirijske osobe koja pjesmu piše i pot-
pisuje svojim imenom, i čina govornika, odnosno one instan-
ce koju nazivamo glasom u pjesmi. Pjesmu doživljavamo kao
iskaz koji je izrečen nečijim glasom, pri čemu je status tog gla-
sa složen i nikad do kraja fiksiran, bogat je i razuđen značenji-
ma i asocijacijama.
U ovoj poemi to je jezik antikvara, jezik vještaka, apotekar-
ski jezik, spiritualni jezik, religijski jezik (islamski, jevrejski,
katolički, istočno-pravoslavni), klesarski jezik, jezik slikara,
jezik fotografa, jezik kaligrafa, jezik historije. Analizirati Br-
kin autorski glas znači analizirati prostor posredništva između
empirijskog autora i glasa koji u pjesmi progovara, ne zaborav-
ljajući pri tome da autor progovara i jezikom društva, jezikom
kulture, jezikom tradicije, jezikom iskustva, nataloženog zna-
nja, te jezikom sadašnjeg trenutka.
Brka unutrašnju antitetičnost u poemi postiže dvojako: na
širem, kompozicijskom planu i na užem, sintaktičkom planu,
sučeljavanjem smisla pojedinih stihova, što ih markira fonološki
čvrsta shema rima. To je ono značajno sastavljanje i rastavljanje
motiva i njihovih nosivih rečenica. Sklapanje u akord i njego-
vo prenošenje u nekoliko visina istog tonaliteta. Praktički to
znači da je pjesma utemeljenija što joj više pojedini stih bude
dovršen iskaz, što taj stih manje zavisi o neposredno očekiva-
nom smislu nadređenog rečeničnog sklopa, odnosno konačno
ekspliciranog nadrečeničnog jedinstva; niz takvih parcijalnih
iskaza čini strofu, a cjelina sintaktičkih odnosa, nadrečenično
jedinstvo, gradi se iz naknadno uspostavljenog ekvilibrija ele-
mentarnih kompozicijskih jedinica: stihova – rečenica.
Iskazujući krajnju sumnju i podvrgavajući sve problema-
tiziranju, pjesnik izlaže sumnji i jezik kao posrednika između Današnja zbilja, odnosno referencijalna
subjekta i svijeta. Tu negdje, međutim, nalazi se još jedna gra-
nica u ovom pjesništvu. Ta se granica nalazi u pjesnikovom svo- društvena groteska dovela je do toga da
jevrsnom odustajanju da se pozicija subjekta ili jezika dovede se pjesnici odnose prema njoj kao prema
do krajnjih posljedica. Pjesnik, dakle, uspostavlja granicu na
kojoj se subjekt mora zaustaviti, jer nakon nje nema ni subjek- prostoru pronađenog angažmana. Ako
ta ni govora. Do ove se granice u Brkinoj poeziji neprestano se, naime, iz angažirane pozicije pristupa
dolazi, ali se na njoj uvijek i ostaje. Nakon “zaustavne grani-
ce”, ukazuje se oblik prihvatanja svijeta, a iza njega stoji nuž- svijetu, onda se još uvijek vjeruje ne samo
nost dublja od mogućih saznanja subjekta. Zato se prihvatanje
svijeta izražava u malim i skrovitim stvarima svakodnevice, u da je angažman moguć i smislen već i da
trenucima pred samo izmicanje. je svijet samo privremeno dospio u stanje
Usložnjavanje ili mrvljenje velikih cjelina ovoj poemi pje-
snička je konstanta slaganja biofilnih slagalica. Stoga se mjesto metafizičke ispražnjenosti ili društvene
govora smješta u neiskaziv misterij postojanja kao takvog. Bez letargije. Poetičko biće poeme “San o
imalo patetičnih aluzija na svijet Božijih ingerencija, misterij
je učinjen po mjeri čovjeka. Dakako, sa svim njegovim maha- gradu” podrazumijeva da riječ stječe
nama. Možda bi se, parafraziramo li i ponešto izmijenimo Kr-
ležinu nepoznanicu, za misterijsko mjesto poezije Amira Brke važnost samo ako misli u sebi i ako ima u
moglo reći da je ono nepoznato Nešto. Kao neizrecivo, a uvijek vidu sopstvenu metafizičku nužnost
u naznakama, aluzijama pa čak i doslovno prisutno, to Nešto
odgovara biti poezije. Jer govor o poeziji uvijek je govor o skri-
vanju jednoznačna i lahko čitljiva smisla, stoga je diskretna i
nenametljiva, duboko lirična poetika posredno metatekstual- letargije. Poetičko biće poeme San o gradu podrazumijeva da riječ
na karaktera. stječe važnost samo ako misli u sebi i ako ima u vidu sopstvenu
Današnja zbilja, odnosno referencijalna društvena groteska metafizičku nužnost.
dovela je do toga da se pjesnici odnose prema njoj kao prema I zato:
prostoru pronađenog angažmana. Ako se, naime, iz angažira- A možda će Tešnjem se zvati i neki mali zakutak raja!
ne pozicije pristupa svijetu, onda se još uvijek vjeruje ne samo Modri vinograd, jezero gorsko, vrt, ili cvjetna meraja,
da je angažman moguć i smislen već i da je svijet samo privre- štogod, ne mora biti grad, ali svakako nek ima snijega,
meno dospio u stanje metafizičke ispražnjenosti ili društvene jer kako bi, pobogu, zimi izgledao dženet bez njega…? n

STAV 3/9/2020 77