Page 81 - STAV broj 287

Spomen-
-obilježje
šehidima u
Dobošnici

teško to išlo, jer da bi se opisala herojska Nas deveterica krenuli smo u izvlačenje. I uspjeli smo. U
borba naših vojnika i stradanje bošnjač-
kih civila na ovim prostorima, trebale bi izvlačenju smo vidjeli strahote koje su četnici počinili.
i tri knjige, a opet sve ne bi bilo kazano. Ubijene civile ispred kuća, kuće koje gore, pobijenu
Stajao sam jučer ispred spomenika na-
šim šehidima, ako Bog da, koji su položili stoku po avlijama i cesti. Bile su to dede i nane kod kojih
živote u odbrani Dobošnice. U mislima sam
odlutao 28 godina unazad. Na isto mjesto smo prije dva dana pili kahvu i jeli vruću pogaču. Vidjeli
na kojem je postavljen ovaj spomenik, na smo rat u pravom njegovom obliku
samom ulazu u Dom kulture.
U ranim jutarnjim satima, dok nije ni
počelo svanjivati, došli smo po još municije.
Totalno iscrpljeni u dva prethodna dana, će to biti kraj. Taj ću dan posljednji put godina: Amela (8), Damir (4), Lejla (4),
jedva smo stajali na nogama. Jaka vrelina vidjeti i svoja dva dobra prijatelja – Ad- Dinela (1) i Elvis (2).
tome je dodatno doprinosila. Slabo je ko mira Mujkića i Alena Begića. Cijela porodica zatrta je u korijenu,
više išta jeo, samo se pila voda. Bila je to Osim konstantnih napada, jak i strašan nema više nikoga od potomaka da makar
neka jaka, neutaživa žeđ. Treći, posljed- dojam na mene ostavila je pogibija poro- ruševine kuće ukloni, sve je zaraslo u korov.
nji dan, očekivali smo da će barem neko dice Salihbašić. Nakon što su više puta ra- Na momente sam, stojeći pred spome-
odgovoriti na naše vapaje za pomoć. Tek ketirali naše položaje, nakon što nas nisu nikom, jasno mogao vidjeti šta se dešavalo
tog jutra, dok smo bili pred domom, do- uspjeli maknuti, iz aviona su bačene tzv. tog posljednjeg dana apokalipse Dobošnice.
lazi jedinica iz Živinica i Banovića. Rekli krmače, bombe teške između 250 i 750 kila. Od šest sati krenuli su jaki napadi, kako
su nam da su stigli dobrovoljno, samoini- Tog dana u kuću Hasana Salibašića pješadijski, tako i artiljerijski. Nalazili smo
cijativno, bez ičije naredbe. sklonila se cijela njegova porodica spa- se dva rova od željezničke stanice prema
Imao sam nepunih osamnaest godina šavajući glave. No, aviobomba “krma- Rasjekama, ondje gdje su napadi bili najja-
tog jutra dok sam sjedio na stepenicama ča” direktno je pogodila njegovu kuću či. Nakon što je uništena naša artiljerijska
ispred Doma kulture. Osjećao sam se izgu- i ubila svih dvanaest članova porodice. podrška na Carskoj Bašči, ostali smo sami.
bljeno. Iako mlad i iako je to bio tek početak Zajedno, u jednom trenutku, u neviđe- Bilo je 230 pripadnika TO protiv 1.400
rata, bilo mi je očigledno da je nemoguće nom masakru, život su izgubili Hasan agresorskih vojnika skupljenih sa svih stra-
da se još koji dan ovako sami opiremo i (52) i supruga Rahima (51), sin Bajro na. Bili su tu i oni koji su prošli hrvatska
tehnički i u ljudstvu nadmoćnijem agre- (27), kćerke Bahrija (23) i Advija (22), ratišta i prekalili se u borbama. Sjećam
soru. Znao sam sigurno jedno, da će nam zet Dževad (29), snaha Azemina te pe- se mirisa visoke trave koja se drobila pod
u jednom momentu nestati municije i da tero unučadi, djece od jedne do osam nama dok smo vukli mrtva tijela saboraca

STAV 3/9/2020 81