Page 60 - STAV broj 348

DRUŠTVO

Ratno djetinjstvo (30)

SREO SAM SALEMA,

UBICU TENKOVA

Hoće li biti opjevan Salem Č.? Hoće li se njegovo ime naći u
historijskim čitankama, hoće li neka nova škola dobiti ime po njemu?
Hoće li po njemu biti snimani filmovi, pisati se knjige? Ne znam. Ali
Piše: Ammar KULO
ako budem imao djecu, jednog dana pričat ću im priču o sasvim
običnom mladiću iz zaseoka Kišića, kojem je Bog podario srce i
pamet kako bi bili zaustavljeni tenkovi, palikuće, velikosrpsko zlo...

isam uspio donijeti novu felgu...
Ipak, ne znam zašto i kako, ali me
preplavio osjećaj radosti dok sam,
Nmalo prije nego što će nastupiti tri
sata, ulazio u Kalesiju...
Već na ulazu, već na prvoj krivini, u
susret mi je dolazila Anera... Kao da je
dugo čekala, iščekivala tu... Da li je čeka-
la mene ili felgu? Pitanje me morilo, još
nisam bio siguran u njene osjećaje. Što je
osjećala? Šta je mislila o meni? Kada imate
dvanaest godina, bitne su vam te potvrde,
ta formalizacija, bilo da je to komad papi-
ra s ispisanom porukom, bilo da je to izja-
va ljubavi... Može to biti i zagrljaj, ruka u
ruci, dodir usana... A toga nije bilo ili nije
bilo u dovoljnoj mjeri da bih se osjećao
siguran u toj “igri” polova, tom tananom,
skliskom putu, tankoj niti osvajanja žen-
skog srca, ašikovanja, udvaranja...
Bio sam na početku tog puta, momače-
nja, momkovanja, sazrijevanja, odrastanja,
profiliranja... Nisam znao gotovo ništa, osim
da su njene oči bile gotovo sav moj svijet. “Hej, nisam ti donio felgu”, rekoh ko- me u nekom “smušenom” stanju, odmahnu
A u tom svijetu selo je bilo ćilim protkan načno, pribojavajući se reakcije. Slegnula je rukom... “Pazi da ti taj djevojčurak ne dođe
najljepšim, najživljim bojama pašnjaka, če- ramenima kao da nije bilo bitno i nasmiješila glave!”, konačno reče.
tinara, livada... Rijeka je žuborila najugod- se... “I šta ćemo sad”, upitah je. “Sjedi ’vamo”, Odlučio sam ujutro rano otići u Olovo.
nijim zvukom... Krava, ovce, sve je bilo dio pokazala mi je panj davno odsječene homo- Reći ću da idem s društvom čuvati ovce, da
te bajkovitosti, tog ugođaja, kada ste rado- re, dovoljno širok da bi dvoje moglo sjesti. moram poraniti. Tako je i bilo. Ujutro pri-
sni, veseli, kada ste na početku, puni nade, Sjela je preko puta. Možda smo bili udaljeni je sedam već sam bio na izlazu iz Soluna.
živosti, opijenosti svijetom, nečim novim metar. “I, dobro, šta sad”, upitah. “Sad nami- Nije bilo gužvi, nije bilo vojske, smjena je
što se nudi, što otkrivate tek probuđenim guj na me”, reče tiho, blago, nenametljivo, a završila prije dva dana. Sela uz Krivaju tek
čulima... Sve je zavijeno o oreal plahovi- opet kristalno jasno... “Ti to mene, ponovo, su se budila. Ovaj put moram uspjeti. Na
toski, ljepote ašikovanja... Ništa u ovim zezaš...”, rekoh. “Malčice”, odgovori. izlazu iz Križevića pojavio se kamion iza
danima ne može biti ružno, pa makar bio Proveli smo cijelo poslijepodne zajedno. mene trubeći... Stao sam. Otvorila su se
rat, stradanje, izbjeglištvo, neimaština, neiz- Sati su bili kao minute, minute kao sekun- vrata. Vozač, uposlenik “Stupčanice”, dobro
vjesnost... Naprotiv, u tom kontrastu sve je de, sve je bilo nedovoljno i malo, a nikako znano lice, kojem se u trenutku nisam mo-
čak i ljepše, intenzivnije, dražesnije... Živio se nije moglo produžiti vrijeme... Morao gao sjetiti imena, obrati mi se: “Kulo, uđi i
sam život punim plućima, u nadanjima, u sam kući. Morala je kući. ubaci bicikl. Brže ćemo ’vako. Kren’o si kod
radosti, u iščekivanju novog dana, novog Mati me dočekala s ručkom, vidno zabri- djeda?” Klimnuh glavom ne objašnjavaju-
susreta... Samo da ne razočaram... nuta... “A gdje si bio?”, upita. Ali, vidjevši ći mnogo. Bili smo u Olovu za petnaestak

60 5/11/2021 STAV