Page 81 - STAV broj 348

i dubinu. Srdžba je pokretala mnoga veli-
ka djela svjetske književnosti, uostalom,
zapadna književnost i započela je Home-
rovom srdžbom. Bijes je onaj duboki usa-
mljeni otpor pojedinca društvu, temeljni
spiritus movens borbi za opstanak, povra-
tak nadi i razumijevanja svakodnevnog.
Narator, piščev alter ego, nakon liječe-
nja, pokušava mentalno pobijediti život,
ne uz pomoć jeftinih priručnika, nego vla-
stitom logikom i pisanjem: “Od vlastitog
života napravio sam eksperiment, stradao
u strašnoj eksploziji. Osvanuo sam u ko-
madima, nisam se lijepio sekundarnim
ljepilom, stihom sam se lijepio, stih mi
je kičmu ispravio. Poeziju, uopće umjet-
nost, doživljavam kao najbolju varijan-
tu reanimacije. Ispljunuo sam sav mrak
umobolnice.”
Shvata da je život suvišno uopćava-
ti, da svako generaliziranje nužno vodi
u depresiju. Stoga kreće u tešku bitku s
generalizacijama – život počinje gledati
dnevnički, kao dan za danom, dobiva sa-
kupljački žar za kratkoročnim ciljevima,
poigrava se sa životom na manjem terenu i
igra biva bliža, uzbudljivija, osobnija. Nije
mu uvijek lahko, naravno, i dalje se bori
s negativnim mislima, ali prkosi životu,
želi ga sasjeckati na komadiće, odnosno
na fragmente, ne dopušta mu da mu se
pred očima širi unedogled i razjaplju-
je usta poput nemani. Drugi dio knjige
pun avanturističkoga šarma, prpošan je,
ugodno rasut na mnoštvo svakodnevnih
detalja, iako depresije i dalje ima – bilo
bi naivno zaokrenuti s mračne staze na
nekakav “put oslobođenja”. Jednako tako,
kada se upoređujete s drugima, a sadašnji
trenutak to traži, osjećate se ili kao bo-
lji ili kao gori od drugih, a jedno i drugo
vodi u psihičku nevaljalštinu – prvo u
egocentrizam, drugo u osjećaj nelagod-
ne inferiornosti. I još nešto, Vuk Rodić Vuk Rodić nastoji “ubosti” aktualne teme društva jer je
silno želi poistovjetiti život s umjetnošću
i književnošću, ne stavljati im nikakve naratorova sudbina odraz društva, a nema dobre fikcije bez
umne utege, pa da potonu. dramatične zbilje. A naše postratno društvo u kojem se ne
Život je da se živi, suviše je alogičan i
nepravedan da se traga za njegovom srži poštuju gotovo nikakva pravila igre, društvo nezaposlenosti,
– umjetnost i književnost imaju zadaću kockarnica i srozanog morala idealna je građa za potresne
da ga produbljuju. Naravno da to nije
lahko odvojiti jer se čovjek danas mora romane. “Tužna felisidada” je knjiga posvećena autsajderima
rascijepiti na uloge da bi preživio – na – onima koji se nisu snašli u društvu nemilosrdnoga kapitala,
ulogu radnika, majke, sina, komšije, pis-
ca, drugim riječima, svijet je planetarno društvenim “ništarijama”, ali zanimljivim ljudima koji nemaju
toliko strašan da se može preživjeti samo
u osobnim fragmentima. Biti stalno jed- više što izgubiti pa baš zato imaju prkosa reći i učiniti sve.
no biće u naponu koje nosi teret života i
svijeta zastarjeli je romantičarski Welts- proučavanja, o ludilu i umjetnosti od nevidljiva, nikome zanimljiva, moramo
chmerz, od kojeg se danas samo može antike do danas pisane su mnoge studi- je sami sačuvati kako znamo i umijemo.
oboljeti i završiti u ludnici. Taj i takav je. Danas su umjetnici samo šljakeri kao A Vuk Rodić to čini tako što ispisujući
umjetnički patos više ne prolazi – nekada i svi drugi, koji preživljavaju ili ne. Mo- svoj tekst ne gubi duhovitost, samoiro-
su umjetnici bili luđaci s aurama, uzvi- žete se kititi ne znam kakvim perjem, ali niju pa i cinizam: “Pisanje doživljavam
šeni geniji, ekscentrični dendiji, prkosni koga je to briga! Duša je danas posve pri- kao najbolju anesteziju za dušu, u ovo vri-
boemi, njihove psihe bile su predmet vatna stvar. I baš zato što je toliko lična i jeme kada mrak pod bubrege udara.” n

STAV 5/11/2021 81