Page 81 - STAV broj 348
P. 81

i dubinu. Srdžba je pokretala mnoga veli-
          ka djela svjetske književnosti, uostalom,
          zapadna književnost i započela je Home-
          rovom srdžbom. Bijes je onaj duboki usa-
          mljeni otpor pojedinca društvu, temeljni
          spiritus movens borbi za opstanak, povra-
          tak nadi i razumijevanja svakodnevnog.
            Narator, piščev alter ego, nakon liječe-
          nja, pokušava mentalno pobijediti život,
          ne uz pomoć jeftinih priručnika, nego vla-
          stitom logikom i pisanjem: “Od vlastitog
          života napravio sam eksperiment, stradao
          u strašnoj eksploziji. Osvanuo sam u ko-
          madima, nisam se lijepio sekundarnim
          ljepilom, stihom sam se lijepio, stih mi
          je kičmu ispravio. Poeziju, uopće umjet-
          nost, doživljavam kao najbolju varijan-
          tu reanimacije. Ispljunuo sam sav mrak
          umobolnice.”
            Shvata da je život suvišno uopćava-
          ti, da svako generaliziranje nužno vodi
          u depresiju. Stoga kreće u tešku bitku s
          generalizacijama – život počinje gledati
          dnevnički, kao dan za danom, dobiva sa-
          kupljački žar za kratkoročnim ciljevima,
          poigrava se sa životom na manjem terenu i
          igra biva bliža, uzbudljivija, osobnija. Nije
          mu uvijek lahko, naravno, i dalje se bori
          s negativnim mislima, ali prkosi životu,
          želi ga sasjeckati na komadiće, odnosno
          na fragmente, ne dopušta mu da mu se
          pred očima širi unedogled i razjaplju-
          je usta poput nemani. Drugi dio knjige
          pun avanturističkoga šarma, prpošan je,
          ugodno rasut na mnoštvo svakodnevnih
          detalja, iako depresije i dalje ima – bilo
          bi naivno zaokrenuti s mračne staze na
          nekakav “put oslobođenja”. Jednako tako,
          kada se upoređujete s drugima, a sadašnji
          trenutak to traži, osjećate se ili kao bo-
          lji ili kao gori od drugih, a jedno i drugo
          vodi u psihičku nevaljalštinu – prvo u
          egocentrizam, drugo u osjećaj nelagod-
          ne inferiornosti. I još nešto, Vuk Rodić   Vuk Rodić nastoji “ubosti” aktualne teme društva jer je
          silno želi poistovjetiti život s umjetnošću
          i književnošću, ne stavljati im nikakve  naratorova sudbina odraz društva, a nema dobre fikcije bez
          umne utege, pa da potonu.         dramatične zbilje. A naše postratno društvo u kojem se ne
            Život je da se živi, suviše je alogičan i
          nepravedan da se traga za njegovom srži  poštuju gotovo nikakva pravila igre, društvo nezaposlenosti,
          – umjetnost i književnost imaju zadaću   kockarnica i srozanog morala idealna je građa za potresne
          da ga produbljuju. Naravno da to nije
          lahko odvojiti jer se čovjek danas mora  romane. “Tužna felisidada” je knjiga posvećena autsajderima
          rascijepiti na uloge da bi preživio – na   – onima koji se nisu snašli u društvu nemilosrdnoga kapitala,
          ulogu radnika, majke, sina, komšije, pis-
          ca, drugim riječima, svijet je planetarno  društvenim “ništarijama”, ali zanimljivim ljudima koji nemaju
          toliko strašan da se može preživjeti samo
          u osobnim fragmentima. Biti stalno jed-  više što izgubiti pa baš zato imaju prkosa reći i učiniti sve.
          no biće u naponu koje nosi teret života i
          svijeta zastarjeli je romantičarski Welts-  proučavanja, o ludilu i umjetnosti od   nevidljiva, nikome zanimljiva, moramo
          chmerz, od kojeg se danas samo može   antike do danas pisane su mnoge studi-  je sami sačuvati kako znamo i umijemo.
          oboljeti i završiti u ludnici. Taj i takav   je. Danas su umjetnici samo šljakeri kao   A Vuk Rodić to čini tako što ispisujući
          umjetnički patos više ne prolazi – nekada   i svi drugi, koji preživljavaju ili ne. Mo-  svoj tekst ne gubi duhovitost, samoiro-
          su umjetnici bili luđaci s aurama, uzvi-  žete se kititi ne znam kakvim perjem, ali   niju pa i cinizam: “Pisanje doživljavam
          šeni geniji, ekscentrični dendiji, prkosni   koga je to briga! Duša je danas posve pri-  kao najbolju anesteziju za dušu, u ovo vri-
          boemi, njihove psihe bile su predmet   vatna stvar. I baš zato što je toliko lična i   jeme kada mrak pod bubrege udara.” n


                                                                                                    STAV 5/11/2021 81
   76   77   78   79   80   81   82   83   84