Page 79 - STAV broj 348

Kolebam se pod teretom neizgovorenih klopci oholosti,/ čežnje da budemo neko,/ ni vrednovani (kao nešto što NE VALJA,
riječi/ da zapalim vječnost okovanu u vre- ne dvojeći o boli/ kojom zatrpavamo tuđe kao ZLO!) – nego se još njima i diče u vla-
menu:/ Tamo me nema, ovdje nisam…/ živote./ Zavist, putokaz ka uspjehu,/ bešćut- stite montažne kolektivne identitete nabi-
Neumorni, svakidašnji sanjar/ pokušava nost je put kojim marširamo,/ žaleći se da jeni pojedinci: jesu li ti i takvi objektivno
da utješi mene stvarnog.” drugi kradom piju istinu iz naše čaše/ dok većina, ili se glas iole normalnih sve teže
Ambis je, dakle, imenovan, ambis od gri- padaju otrovani našim ambicijama/ da što može čuti? Pitanje: Evo, naprimjer, djeluje
jeha preoranih za sjeme zla… Pjesnik nema manji platimo ceh.” li vam nenormalno ovo što govori pjesnik:
nikakve zadrške, ni u smislu ublažavanja, Lijepo bi se mogle izdeklinirati, kroz “Kočija puna smrti,/ klovnovske maske
ni u smislu uljepšavanja stanja u kom se niz ovih pjesama, sve one bitne zaušćene (i tišine, neopoziva priznanja negativnosti,/
nalazi(mo): on se “koleba pod teretom pogođene!) mane, zaptivenosti, bijede, ne- njegovanje dosljednosti u žestini zaborava
neizgovorenih riječi/ da zapali vječnost dosljednosti, uskogrudosti, oportunizmi… i/ pouzdanje u živuće bogove… / Pogled u
okovanu u vremenu:/ Tamo me nema, a koji ne samo da nisu kao takvi prokazani kolijevku ukraj vidokruga/ preliven je sje-
ovdje nisam”. Suptilna distinkcija ili još tom zamiješanim mirisima…/ Pameću si-
gore gradacija ovih NEMA (me) i NISAM Rijetke su pojave na romašni,/ načeti beskrajnom bukom šutnje
svjedoči o tamnom talogu iskustveno ste- na zidovina,/ sjećanja nam dođu kao laži
čene mudrosti – ne one kojom bi se bilo književnoj sceni koje uz ode i litanije/ svakodnevnoj učmalosti./
ko mogao dičiti, niti kojom bi mogao di- “iskoče” posve neočekivano, Susrećući gluposti u prolazu života,/ gubi-
daktički usmjeriti, poučiti ili posavjeto- mo darove osmijeha… / Muk je skitnica,
vati druge... nego one predapokaliptički bilo da je riječ o neobičnosti možda pod tvojom strehom,/ dok tirani
(a možda i postapokaliptički) beznadne i kreativnog profila i osobnosti uigrano izlajavaju uspavanke za narod…
besmislene (ali koja, nažalost, time ne pre- / Pakao je raj.”
staje biti manje duboka i istinita). Koliko autora ili o nesvakidašnjoj “(…) dok tirani uigrano izlajavaju us-
zrelosti u sociopsihološkom smislu treba formi izraza. Kod Jaska pavanke za narod”; djeluje li ovo pretje-
za ovakvo jedno priznanje (koje pjesnički rano, netačno? Ili vas možda podsjeća na
subjekt izgovara u samoispovijednom tonu Borovčevića oboje je novo, neke konkretne likove iz naših socijalnih
i u prvom licu, ali koje bi svakom od nas drugačije i iznenađujuće stvarnosti?! O kojem je to “gluhom dobu”
itekako pristajalo): riječ, kako pjesnik podnosi svoju zakova-
“Stid me je mržnje/ i nepravde,/ po- – i njegova sama pojava, i nost u njemu:
zajmljene moći,/ oproštajnog buđenja,/ to šta i kako piše u svojoj “Gluho doba…/ vitlam bijelu zastavu/
nemara ucrtanog u nježnost,/ dotrajale žeđ me je pobijedila;/ sam sam sa ledenim
golotinje,/ ljutnje na izgubljeno vrijeme,/ pjesničkoj knjizi. Podsjetit umorom/ i sjemenom blijedih zvijezda vo-
poraza i pobjeda...” ćemo ovom prilikom da dilja. / Čekam sretan zvuk, sirene brodova/
Pjesnik je upro prstom u pravom smje- koje žude dno okeana;/ pokvareni sat ot-
ru: kako je moguće NE STIDJETI SE je riječ o autoru tekstova kucava minutu šutnje/ duši koja je odavno
uvjeta, okolnosti, iščašenja, nepravilnosti, nekih kultnih pjesama grupe umrla. / Ispred kuće đavo dijeli ulaznice za
grešaka, kriminala, zločina… koji NA BI- “Gluho doba” (također raj,/ uzvodno je izvor i usnule vile u ma-
TAN NAČIN obilježavaju NAŠU (svačiju, glini;/ ponekad poželi da me poljubiš bez
dakle) socijalnu stvarnost?! I on se ne libi kultne, one iz koje će se razloga/ jer mora biti da te volim.”
to kazati, posve jasno i otvoreno: roditi “Dubioza kolektiv”), Pjesnički subjekt u ovim tekstovima ima
“Cehovi za krhke budućnosti…/ izgu- snage i odvažnosti suočiti se sa svim tim
bljeno vrijeme sadašnjosti…/ Neprimjetno, koji je od rane mladosti teškim teretima epohalne dehumanizacije
surovo kasnimo;/ u automat ubacujemo poeziju objavljivao u brojnim (i u sebi samom, i oko sebe) – upravo zato
žetone pohlepe, /čekajući podatni zveket što stupa kroz pjesme sa zastavom ljubavi:
ljubavi/ prema sebi samima./ Vrištimo u časopisima širom regije. jedino se ljubav dijeljenjem uvećava, i jedi-
no s njom smo blizu i izvoru, i korijenu, i
smislu, i svrsi svoga postojanja! Napor je,
ipak, čitalački proći kroz ovu knjigu i taj
će napor svakako osjetiti svi koji je uzmu
u ruke i otvore. Ali nije to napor zbog ne-
čitljivosti ili izražajnostilističke nezgra-
pnosti; napor o kom govorimo dolazi otud
što su istine s kojima radi pjesnik u ovim
tekstovima nešto kao minsko-eksploziv-
na sredstva: šta ako se razletimo od njih…?!
Zato se uopće ne bih začudio ako bi ova
knjiga naišla na najoštriju mogući reakci-
ju-kritiku (ako je i takva još moguća kad
je riječ o našoj tzv. kulturnoj i književnoj
zbilji): mogu zamisliti da će biti izvrgnuta
omalovažavanju, ignoranciji ili čak podsmi-
jehu (“Ma ko je ON?!”), s ovim ili onim
“obrazloženjima”. A svakako je najuboji-
tije oružje s kojom se na nju može krenuti
– prešućivanje. “Koja knjiga?” “Molim?!”
“Ne, nisam čuo, ni čitao…” n

STAV 5/11/2021 79