Page 47 - STAV broj 143

U Memorijalnom centru Potočari, u Spomen-
-sobi, izložene su prije nekoliko mjeseci

fotografije predmeta koji su pronađeni kod
ubijenih Srebreničana tokom genocida
u Srebrenici. Na jednoj od fotografija

prikazani su i predmeti koji su pronađeni
kod Sabahudina Haskića. Kod Sabahudina

je pronađen češalj i list papira na kojem
je ostalo tek nekoliko redaka ispisanih iz
Merlinove pjesme “Sibirska”. List papira

uspio je preživjeti strijeljanje, masovnu
grobnicu, iskopavanje i identifikaciju

tokom genocida u Srebrenici. Na jednoj paru. Moja mama postojala dok nam jednog dana nisu javili
od fotografija prikazani su i predmeti koji je prepoznala neke da su pronašli Sabahudina u masovnoj
su pronađeni kod Sabahudina Haskića. komšije. Malo da- grobnici u Kozluku. Grobnica je bila pre-
Kod Sabahudina je pronađen češalj i list lje na igralištu bilo mještana pa tijela nisu bila kompletna.
papira na kojem je ostalo tek nekoliko je mnogo ljudi za- Tu su u grobnici pronađene Sabahudi-
redaka ispisanih iz Merlinove pjesme robljenih. Nastavili nove neke lične stvari. Tijelo nije ima-
Sibirska. List papira uspio je preživjeti smo dalje i sreli po- lo glave i jedne ruke. Ipak, 2008. godine
strijeljanje, masovnu grobnicu, iskopa- novo još jednu ko- smo ga ukopali u Memorijalnom centru
vanje i identifikaciju. Nažalost, Sabahu- lonu zarobljenika u Potočari. Nakon dvije godine, pronašli
din Haskić nije preživio. Kada je kretao kojoj smo poznali su i oca u Pilici u grobnici. I njega smo
na put bez povratka, u unutrašnji džep, babu i Sabahudina. ukopali iako su falili neki dijelovi tije-
vjerovatno, stavio je nekoliko predmeta. Sabahudin je mene la. Tada smo postali svjesni da više ni-
Među njima i list papira na kojem su is- vidio, nasmijao se i kad neće doći i da su na boljem mjestu.
pisani stihovi pjesme. mahnuo mi rukom. To je bilo u Sandići- Ostalo nam je da nikad ne zaboravimo,
ma otprilike, prema Kravici, tako nekako. da pričamo našoj djeci šta se dogodilo,
Sabahudin Haskić je u julu 1995. go- Na sebi je imao zelenu majicu i trenerku da ih vodimo u Potočare da vide koliko
dine, kako kaže njegova sestra Suada Ha- svezanu oko struka. Kada su ih vidjele, je nevinih ljudi pobijeno samo što su se
skić-Ćoso, imao nepunih 18 godina. Na mama i sestra pale su u nesvijest. Ja sam drugačije zvali. Ono mezarje u Potoča-
put prema slobodi kroz šume je krenuo s sva bila izbezumljena i nesvjesna situa- rima govori sve”, kaže Suada, kojoj iza
ocem. Nisu preživjeli. “Sabahudin je iza cije. Znam da sam ih polijevala vodom Sabahudina nije ostala ni jedna fotogra-
sebe ostavio majku i dvije sestre. U ge- da dođu sebi. Stigli smo u Tišću, gdje fija. Ostalo je samo sjećanje i uspomene
nocidu smo izgubili i oca. Sabahudin je izlazimo iz kamiona i nastavljamo dalje koje će živjeti.
rođen u januaru 1977. godine u Sulicama put. Pored puta su bili četnici i s jedne Priča o Sabahudinu samo je jedna od
(općina Srebrenica). Bio je srednjoškolac, i s druge strane. Moja mama je samo se- mnogih tragičnih sudbina. Svaka je 14.
jedan dječak koji je tek počeo spoznava- stri govorila: ‘Sagni se i samo idi, nemoj žrtva ukopana u Memorijalnom centru
ti život. Jedno divno stvorenje, šta reći, stajati’, a ja sam sve uz majku bila. Kada Potočari maloljetna. Više od 440 malo-
više nego jednostavno za poželjeti dijete, smo došli haman da prelazimo u našu ljetnika ukopano je u Memorijalnom
odnosno dečko. Tog kobnog 11. jula kre- teritoriju, jedan četnik je rekao: ‘Ja sam centru Potočari.
nuo je na put ka Tuzli s ocem, daidžićem posljednji koji vas prati’, a moja je mama Pjesma Sibirska objavljena je na al-
i trojicom daidža. Mi smo ih ispratili i zastala i pitala ga gdje ide ona kolona za- bumu Dine Merlina Teško meni sa tobom
zurili u daljinu kao da smo nekako pre- robljenika gdje su moj babo i brat, a on 1986. godine. Ipak, ostao je trag iza Sa-
dosjetili da je to posljednji zagrljaj. Svi je rekao u Kravicu i pitao je moju majku bahudina, koji je ubijen 1995. godine.
su otišli zajedno, a preživio je i prešao što plače i koga je prepoznala u koloni. Na listu papira. Sabahudinovu ljubav
samo daidža Šefket”, govori Suada, koja Moja majka je rekla da je prepoznala sina nisu mogli ubiti. n
kaže da je rastanak s bratom i ocem bio i muža, a on je rekao da ih može spasiti i
izuzetno težak. predstavio se kao Ivan Vasić. Moja majka
mu je dala nešto para u nadi da pomogne,
“Kada smo se rastali s njima, mi smo tadašnjih 150 maraka njemačkih, misleći
tog 11. jula u poslijepodnevnim satima da će to pomoći da ih spasi i rekla je koje
sišli u fabrike, gdje je bio i UNPROFOR. je godište Sabahudin. Taj je vojnik rekao
Ja sam tada bila 7. razred osnovne škole tada da će Sabahudin biti pušten jer je di-
i nisam bila toliko ni svjesna šta se deša- jete, ali to se nije dogodilo”, priča Suada.
va, ali smo se nadali da ćemo svi opet biti
zajedno. Mama je samo plakala i tek 13. Suada kaže da je ipak postojala nada
jula smo krenuli za Kladanj oko podne, da će se Sabahudin s ocem pojaviti iako
ne znajući šta ćemo vidjeti u putu. Mi smo su dani i godine prolazile.
bili u kamionu i samo sam čula kako žene
plaču, onda sam pogledala i vidjela kolo- Svakog dana živjeli smo u nadi da će
nu pored puta, idu sve ljudi zarobljeni u se otac i brat pojaviti i doći živi. Nada je

STAV 30/11/2017 47