Page 53 - STAV broj 330

KRIVO SRASTANJE

Eto, tek da znate s kime imate posla
POETESE I “POETESE“

U tih stotinjak metara, koliko je duga ova siva, neugledna uličica, i to
u samom srcu grada, snažno pulsira ona stvarna, nepatvorena, do
bola ogoljena provincijalna Tuzla. Posvuda strše asimetrični, estetski
rogobatni kućerci, nekoliko ruiniranih zgrada pored kojih je krajnje
rizično prolaziti, štandovi pretrpani kojekakvim tričarijama i tako dalje i
tako gore. Brzo sam projurio kroz Tabašnice i na samom kraju sokaka
doslovce naletio na “poetesu” N.

Piše:
Sadik IBRAHIMOVIĆ

akon sedam-osam dana tropskih kao i uvijek za naših slučajnih susreta- N. je bila upravu, kiše nije bilo, a i
i zaista teških, jedva snošljivih nja, odmah otvara tugaljivu priču o krizi nebo se razvedrilo.
vrućina, nebo se narogušilo, a pjesništva i, uopće, tegobnim nevoljama – Čestitam – rekoh.
Nogromni tamni oblak, ponovo pjesničkim. – A šta da ti kažem!? Eto, tek da znaš
iz smjera Ozrena, plovio je prema gradu Uzgred, knjige koje sam objavio i moji s kim imaš posla. Odoh sad! Imam neke
i, sasvim izvjesno, u sudaru s vrelim zra- tekstovi općenito, bili su jedina poveznica obaveze. I javi se nekad, slobodno. Imaš
kom, nagovještavao, u najboljem slučaju, našeg, blago rečeno, čudnog poznanstva. li moj broj?
žestok pljusak. Ne sjećam se kad i kako smo se upoznali, – Imam – slagah.
Žurilo mi se, ne samo zbog kiše koja je nikad nisam čuo ili pročitao neku njenu Ulazim u kuću.
svakog trenutka mogla pasti nego i zbog pjesmu, premda se predstavljala kao pje- – Ti se nešto dugo zadrža – reče sestra.
sestre koja me je čekala kod kuće. Došla snikinja, nisam o toj ženi znao ama baš – Zadržala me je izvjesna poetesa.
je neplanirano (bila je kod zubara u mo- ništa osim njenog imena, ali, kako god, – Koja?
joj mahali), pospremila kuću, spremila već godinama svaki naš nasumični susret – Zove se N., a prezime joj ne znam.
ručak, obavijestila me o tome i zamolila počinjao je i završavao pričom o književ- – Nikad čula. Kakve su joj pjesme?
me da dođem čim prije, jer, reče mi, če- nosti, prije svega poeziji, “njenoj” poeziji. – Ne znam.
kaju je neodložne obaveze i dugo se ne – Ne može se živjeti od poezije, ali i – Kako to?
može zadržati. dalje pišem, šta mogu, jače je od mene. – Samo priča o poeziji, a njene pjesme
Stoga, umjesto uobičajenom trasom, A ti? Pišeš li? nisam čitao.
kroz Gradsku ulicu i Hendek, skrenuh – Da, pišem, ali kiša će svakog trena – To je neka lujka. Kloni se takvih.
s prelijepog Trga slobode u Tabašnice, pasti i nije baš ni mjesto ni vrijeme, pa Nije ona poetesa, nego “poetesa”.
uzani sokak koji je najzgodnija, zapravo odoh, žurim, izvini... – Znam, znam...
jedina kratica ka Mostu s kipovima i da- – Neće biti kiše. – Teško ti je, zar ne – reče i zagleda se
lje prema kući. – Kako znaš? u mene lijepim tamnoplavim očima pu-
Kad god je to bilo moguće, izbjegavao – Osjećam. nim krupnih suza.
sam prolaziti ovim sokakom. U tih stoti- – ? – Kako to misliš?
njak metara, koliko je duga ova siva, ne- – Da, da... Kiše neće biti, a kako to – Dobro znaš šta sam te pitala.
ugledna uličica, i to u samom srcu grada, znam, teško je objasniti. Uostalom, sa- – Da, jeste, teško mi je.
snažno pulsira ona stvarna, nepatvorena, čekaj pet-šest minuta i vidjet ćeš da će se – Eh – naglo i mudro presiječe otužnu
do bola ogoljena provincijalna Tuzla. Po- nebo razvedriti. priču – sad bih stvarno morala poći. Ru-
svuda strše asimetrični, estetski rogobatni – Dobro, sačekat ću. čak sam zgotovila, sve je u frižideru, ima
kućerci, nekoliko ruiniranih zgrada pored N. nije gubila vrijeme, neprestano je svega, vidjet ćeš, a budući da malo jedeš,
kojih je krajnje rizično prolaziti, štandovi pričala. O poeziji, naravno. Nisam je slu- može ti biti dva dana. Eto tako! I još ne-
pretrpani kojekakvim tričarijama i tako šao, ona to, pak, nije ni primjećivala (ili što: kloni se “poetesa”, a, sestra sam ti i
dalje i tako gore. jeste, ali bilo joj je svejedno) i tek bih, pri- mogu ovo reći, bilo bi mi jako drago da
Brzo sam projurio kroz Tabašnice i stojnosti radi, odsutno klimnuo glavom u tvoj život uđe kakva istinska poetesa.
na samom kraju sokaka doslovce naletio kad bi mi se, ističući njoj nešto važno, – Hvala ti za ručak, puno si mi pomo-
na “poetesu” N. Smije se, zadovoljna je povremeno unosila u lice. Srećom, kao i gla. I navrati kad uzmogneš.
što me je ulovila bez imalo muke, čvrsto, obično, nije mi postavljala nikakva pita- – Mudro, mudro... – reče, nasmija se,
gotovo muški, steže mi ruku i, dakako, nja: sama je pitala i odgovarala. poljubi me u obraz i ode. n

STAV 2/7/2021 53