Page 62 - STAV broj 330

DRUŠTVO

Ratno djetinstvo (13)

“ĆEVAP ČOKO SPLIT” I

ARSEN DEDIĆ U PODRUMU

RATNOG OLOVA

U podrumu jedne porodične kuće, komšiluk. Možda se ne bismo nikada ni sreli da nije ovakvih
okolnosti. Svjetlost. Arsen. Zvuk nekih ljepših vremena. Stambolka prelivena čokoladom za kuhanje,
ukusnije od bilo kojeg tropskog voća koje sam probao prije. Ili mi se tako činilo. Razgovor. Žamor.
Toplina. Peć na drva. Negdje oko 22 sata, pred policijski sat, odlazili su i posljednji gosti... Još
jedan ratni dan ostajao je iza nas. Bilo smo svi skupa. Živi. Zdravi. Još jedan dan bili smo bliži miru.

Piše: Ammar KULO “To je vrsta slatkaste tikve koja se reže velikosrpsku propagandnu mašineriju. Iz-
na komade, a zatim se priprema slatki će- među vijesti koje su uvijek bile u matrici
vap. Do dolaska tropskog voća – banana, “mudžahedini, ustaše, Vatikan i Amerika
bilo je to glavno slatko jelo tokom jeseni. se urotili protiv Srba”, koji su pak baštio-
mati struju u poluopkoljenom Olovu u Posebno na selima. Najbolje je od ove tikve nici civilizacije i kulture i posljednja pre-
ranu jesen 1992. godine, u vihoru prve koju zovu i stambolka. Ako se još ima pek- preka uspostavi novog svjetskog poretka,
godine rata, bila je privilegija. I svi su meza od šipurka preko... Prste da poližeš...” redali su se najprimitivniji muzički uraci
Ise na neki način htjeli “okoristiti” od “OK, skont’o. To nam je bosanska ba- koje sam imao priliku čuti: “Na vješalu
te privilegije. Podrumske prostorije po- nana”, rekoh, još uvijek skeptičan po pi- Aliju” i “Stan’te, paše i ustaše”... Odlučili
rodične kuće, dobro utvrđeno sklonište, tanju tog jela. Ipak, dobio sam zadatak da smo ugasiti radio.
postalo je mjesto susreta svih onih koji su izrežem tikvu na komade. Činio mi se kao “Buco, šta imaš tu”, upitah, vidjevši da
ostali u ratnoj zoni. Predvečer, kada nesta- eksperiment. Kako će ispasti? je u ceker koji je nosio spakovao i kasete...
ju i zadnje zrake dnevne svjetlosti, skupi- Nedugo zatim došli su Buco i Vesna, Vadio je “Azru”, “Zabranjeno pušenje”,
lo bi se šaroliko društvo. Bilo je ugodnije brat i sestra, naši kućni prijatelji, koji su “Tešku industriju”...
gledati žarulju, žućkastu svjetlost, sluša- živjeli preko puta ceste, u kartonskoj zgra- “Haj probaj ovu... Ima ona naša Od
ti radio, nego biti u “gluhom” prostoru s di. Njihov stan je bio u potpunosti uni- Olova do Trnova.” Svi smo znali tu priču
upaljenim fenjerom ili svijećom. šten, kao i većina stvari. Sada su živjeli u koja je prepričana milion puta po kafana-
Prvo je došao Džemail, komšija, stotinu nekom napuštenom stanu u čaršiji. Došli ma i kućama. Bila je na nivou prijeratne
metara od naše kuće, poslije Doma zdrav- su pokupiti ono nešto preostalih stvari što legende. Momcima iz “Teške industrije”
lja, čija je kuća bila na izloženijem mjestu se moglo iskoristiti. pokvario se kombi u Olovu pri putovanju
nego naša. Kao takva je i više stradala. Zadnji je došao Taib. Donio je čokola- na koncert u Tuzlu. Vidjevši da se radi o
Imao je dva sina s kojima sam se družio, du za kuhanje od 200 grama. popularnom Vajti, našao se u vrlo krat-
Džemina i Hajrudina. Jedan je bio dvije Sjedili smo slušajući večernji program, kom vremenu i automehaničar. Kombi
godine stariji, drugi dvije godine mlađi kada se po ko zna koji put izgubio signal je osposobljen za put. Besplatno. U znak
od mene. Džemail je bio u srednjim tri- Radija BiH. Mogli smo još slušati samo zahvalnosti, kasnije, napisana je pjesma.
desetim. Uvijek nasmijan i vedar. Nosio
je naočale i sa svojim stavom neodoljivo
podsjećao na Christophera Reevea, koji
je glumio Supermana u populariziranom
blockbusteru 1980-tih.
“Evo nek’ se nađe. Ovo su tikve iz
moje bašte. Za ćevape”, reče “Superman”.
“Kako ćevapi? Kakve pravimo? Banja-
lučke ili sarajevske?”, upitah i slegnuh ra-
menima, povezujući taj pojam isključivo
s mesnim proizvodima.
Džemail se blago nasmiješi, vidjevši da
baš i nemam doticaja s poljoprivrednim
kulturama, i ponudi neku vrstu objašnjenja

62 2/7/2021 STAV