Page 45 - STAV broj 239

STAJALIŠTA

KRIVO SRASTANJE
I ovo je rat

RED RAVNOGORSKIH

PJESAMA,

RED SEVDALINKI

Piše:
Sadik IBRAHIMOVIĆ Dan je neuobičajeno miran, bez razmjene vatre na inače vazda
uzavreloj liniji. Naime, tog jutra jedan od četnika, znan iz Tuzle Karanu
i meni, a i mi njemu, počeo me je imenom dozivati. Odazvao sam se.
Zamolio je, ako ikako možemo, da tog dana ne pucamo, jer rodio mu
se sin, želio bi to proslaviti i dodao da ni oni, ako im udovoljimo, neće
do kraja smjene otvarati vatru na nas. Okrećem se prema Karanu, jer
komandir je voda, i pokretom glave pitam šta da radimo

dhem Karić Karan i ja, godina je – Hvala ti – uzvrati četnik. – Direktore, šta je ovo? O čemu se radi?
jedna od ratnih, sjedimo ispred – Slatka, moj Kariću, slatka!
zemunice usred guste šumetine, Dakle, miran je dan. Karan delje lo- – Kakva slatka?
Etoliko guste da nam je, premda vačkim nožem javorovu granu, pažljivo – Dobio si poziv u vojsku!
je sunčan, topao dan, pomalo i hladno skida višak s nje, priprema je za izradu – Slušaj, direktore! Nisam iznena-
i gdje se tek ponekad i nakratko uspije drvene kašike, ja nešto čitam, četnici se đen, uzeo sam devetnaestu i vrijeme mi
probiti tanka jarkozlatna sunčeva zraka, vesele, pjevaju svima dobro znane pjesme, je za vojsku. Isto tako, svjestan sam da u
donekle osvijetli stumračinu oko nas, le- pa i poneku sevdalinku, oprezni su, ne ovu školu nikad više neću ući, ali, prije
luja po svehlom lišću tren ili dva i naglo žele nas iziritirati, podilaze nam ustvari, nego što izađem iz zgrade, mogu li otići
zgasne, baš kao privid, opsjena. vjerovatno s mukom, jer potegnu li neku do onog nastavnika matematike, izredati
Velim, sjedimo Karan i ja ispred ze- ravnogorsku, znaju šta će uslijediti. mu sve po spisku i zveknuti makar jednu
munice i šutke gledamo u grah koji smo – I on je među njima – reče Karan dok šamarčinu? A direktor će meni:
dobili za ručak, grahovu vodu zapravo, skida višak s grane. – Nisam baš najbolje razumio tvoje
pa, baš onako iskusno i bez ikakvog pre- – Ko? pitanje, ali, šta god da si mi rekao, hajde
mišljanja, ustajemo i u gustiš prolivamo – Moj nastavnik matematike iz osnov- ti za svojim poslom, hajde, ne dangubi!
čađavu vodurinu. Razlog: pojedemo li to, ne škole. Vidio sam ga jučer, nije se mno- – Pa, jesi li to napravio – pitam.
bit ćemo još više gladni. Stoga, uzimamo go promijenio. – Nisam. Bilo mi je jasno da je takvo
hljeb, svako svoju glavicu luka ponijetu – Dobro. I? šta besmisleno, da neće ništa promijeniti.
od kuće i jedemo. To nam je ručak. – Četiri puta obarao me je na poprav- Jednostavno sam izašao vani. To je sve.
Dan je neuobičajeno miran, bez raz- nom iz matematike, a nisam bio baš tako – Dragi Karane, oprosti, ali priča ti je
mjene vatre na inače vazda uzavreloj liniji. loš učenik. Zbog njega redovnu osnovnu bezveze! Nema završnicu, poentu!
Naime, tog jutra jedan od četnika, znan školu nisam završio, tek kasnije, vanredno. – Znam, ali... – zausti i istog trena iz
iz Tuzle Karanu i meni, a i mi njemu, po- Jednom – nastavi i zagleda se u mene – u četničkog brloga, iz nečijeg pijanog grla,
čeo me je imenom dozivati. Odazvao sam sedmom razredu, uđe u učionicu direk- začu se jedna od ravnogorskih i “primir-
se. Zamolio je, ako ikako možemo, da tog torova sekretarica i reče da me direktor je” bi prekinuto.
dana ne pucamo, jer rodio mu se sin, želio zove, želi razgovarati sa mnom. Zbunjen – Eh, evo završnice – podviknu Karan
bi to proslaviti i dodao da ni oni, ako im sam, ne znam o čemu se radi, ali, šta ću, i naredi da se zapuca na četnički brlog.
udovoljimo, neće do kraja smjene otvarati dignem se i krenem s njom. Ulazim kod Vidio sam ga ovih dana i podsjećao
vatru na nas. Okrećem se prema Karanu, direktora, a on vedar, nasmijan, pruža na štošta. Ove priče uopće se ne sjeća,
jer komandir je voda, i pokretom glave mi ruku, nudi da sjednem, donosi čašu kao ni mnogo čega drugog. Potpuno pro-
pitam šta da radimo. On ustade, kao za soka, stavlja je pred mene, nudi me ciga- mijenjen čovjek, nemamo šta i o čemu
sebe procijedi: “I ovo je rat” i gromkim retom, kažem da ne pušim, on će meni da pričati. “I ovo je rat”, prođe mi glavom
glasom podviknu: zna da ne pušim, ali insistira da zapalim, njegova izjava izrečena prije sklapanja
– U redu! Nećemo pucati! Neka ti je evo, veli, i ja ću zažditi jednu s tobom, pa “primirja” s četnikom kojem se rodio
sin živ i zdrav i neka bude bolji čovjek sjede i zašuti. Šuti on, šutim ja, ništa mi sin, pa pružih ruku pogubljenom Kara-
od tebe! nije jasno i, šta ću, upitam ga: nu i nastavih dalje. n

STAV 3/10/2019 45