Page 45 - STAV broj 198
P. 45
sve se promijenilo. Uglavnom, dobili smo Adil Suljić “Majka je umrla 2009.
sve informacije. Posavjetovali smo se sa godine. Najviše me boli
snahom, bratovom suprugom Hikmetom je informaciju da su negdje u Holandiji, podatak da su kosti mog
Suljić, šta ćemo i kako ćemo, jer je ona s ali nije imao ni fotografiju ni njihovo pi- brata pokupljene 2005.
djecom u Holandiji, pa smo ga sestre i ja smo kako bi se lično uvjerio u te navode. godine, od Komisije iz
identificirale. Iako smo svih ovih godina Nadao se da će se sresti u nekom gradu, RS-a, a prema nalogu
pretpostavljali da je mrtav, u nama svima gdje će u miru šetati, otići na sok i ka- Okružnog suda u Bijeljini.
ipak je bilo neke nade da se uspio spasiti hvu”, nastavlja Nura, dodajući da nije ni Boli nas to što majka
i da negdje živi pod drugim imenom. No, slutila da će “kraj’, kojim je ohrabrivala nije dočekala da ga
kada su počeli detaljisati, sve se poklapa- brata da ostane u Srebrenici, biti zapravo identificiramo iako se to
lo i nemam sumnji u identifikaciju. Ušle genocid u julu 1995. godine, u kojem će moglo desiti tokom te
smo u mrtvačnicu i sve njegove stvari smo on i još šesnaest njihovih najbližih srod- četiri godine. Ali, šta je –
prepoznale. Govorilo se da je pronađena nika izgubiti život. tu je, mi se s tim moramo
njegova nadlaktica i malo kostiju lobanje, pomiriti”
međutim, u pitanju je samo jedna šaka”, MLADIĆ JE DOLAZIO PO RANJENIKE
započinje Nura priču o identifikaciji bra- sve ranjene muškarce ranije odvodili, a
ta koji je ubijen u 43. godini. U bivšoj Fabrici akumulatora u Poto- ostale su samo žene i ranjene žene. Kada
čarima, u kojoj je bilo sjedište holandskog je Mladić ušao, predstavio se kao general
“Najbolje godine. Zasnovao je poro- bataljona, među ostalim ženama i ranjeni- Mladić i rekao je da traži jednu ženu, ali
dicu i život je bio pred njima”, sjetno se cima bila je i Nurina majka, koja se susrela majka se nije javljala iako je dobro znala
prisjeća Nura. oči u oči s Ratkom Mladićem, osuđenim tu ženu. Majka mu je, kao i svaka, nakon
ratnim zločincem, a tada komandantom svega što je vidjela tih dana, prišla i mo-
Adil je, priča ona, bio vrlo komunika- Vojske Republike Srpske. Ona ga je molila lila ga je: ‘Nemoj, molim te, da biste mi
tivan čovjek koji je prije agresije na Bosnu da joj, ako ga nađu, ne ubiju sina. ubili sina, on je otišao preko šume.’ Ostala
i Hercegovinu radio kao šef saobraćaja u je tamo sedmicu i nagledala se najstrašni-
saobraćajnoj firmi OUR “Srebrenica tran- “Majka je do 17. jula bila na spratu fa- jih stvari, kakve normalan ljudski um ne
sport”. Nikada se, navodi Nura, ni s kim brike, među kiselinama, gdje su bili smje- može ni pojmiti. Vriska, cika, mučenje, ja-
nije svađao i nije bio nacionalist. Bio je šteni ranjenici koji su bili ranjeni granata- uci, ubistva, krv, patnja i strah smjenjivali
situiran. Imao je svoju kuću i automobil ma prije pada Srebrenice 11. jula. Majka je su se tokom tih sedam dana mnogo više i
Ladu. Volio je svoj posao i do posljednjeg bila s njima i, kada je MSF humanitarna brže nego proteklih godina.”
je dana ostao u svojoj Srebrenici, iako je, organizacija počela evakuirati ljude, oni su Adil je, navodi Nura, pokušavajući da
kada je agresija počela, izražavao želju da fotografirali taj proces i ja sam je prepoznala se spasi, krenuo ka Tuzli u koloni od 13.500
nekako ode iz ovog mjesta. na fotografiji. Jedne prilike, kada smo išli ljudi, među kojima je bio i Nurin muž.
u Holandiju, holandski su nam vojnici dali “Muž je preživio i pričao mi je da je
“Bili smo zajedno. Njegova su djeca te fotografije, ali su naglasili da su to ‘po- iznad sela Kravica nastao haos, kada su ih
i žena prije napustili Srebrenicu, među zitivne fotografije’. Taj holandski vojnik počeli granatirati. Ljudi su se razdvajali,
prvima koji su uspjeli otići negdje preko koji nam je dao fotografije rekao nam je da bježao je svako na svoju stranu. Išla sam
Srbije u Makedoniju, a on je ostao. Kćerka je Vlada Holandije i njihovo ministarstvo tamo jedne prilike. S Hajrom Ćatić sam
Adisa ga se malo sjeća, a sin Nazif, koji je sakrilo ili uništilo stravične fotografije koje išla tamo jer joj je neko rekao da su tamo
dobio ime po djedu, našem ocu, ne sjeća su snimili. Kada je majka došla u Tuzlu i možda i posmrtni ostaci njenog sina Nine.
ga se uopće. Brat je ostao i sve je vrijeme kada ju je moja kćerka, koja je kao učenica I moj je muž govorio da su se razdvojili
bio s majkom. Malo je reći da su ti dani Medicinske škole u Tuzli bila angažirana na tom mjestu. Međutim, kod tog potoka,
bili preteški. Otac nam je umro u septem- da pomaže ranjenicima i ljudima koji su kraj kojeg su nađeni posmrtni ostaci mog
bru 1992. godine uslijed gladi i nestašice preživjeli srebrenički pakao, pronašla na brata, to je brdo Koštan u selu Ježestica,
lijekova. Moj je brat bio ovdje u Srebre- Dubravama, vidjeli smo da je psihički bila u Kravici, Nino nije pronađen.”
nici i u više navrata mi je govorio da bi uništena. Majka nam je poslije pričala da “Majka je umrla 2009. godine. Najvi-
volio napustiti Srebrenicu. Bilo je teš- je Mladić ulazio u tu fabriku, bez obzira še me boli podatak da su kosti mog brata
ko. Nismo imali ni hrane, ali sprečavala što su u njoj bili holandski vojnici, i tra- pokupljene 2005. godine, od Komisije iz
sam ga. Jednom pred kraj 1992. godine, žio muškarce. Majka je bila svjedok da su RS-a, a prema nalogu Okružnog suda u
kada je u blizini pala avionska bomba, Bijeljini. Boli nas to što majka nije doče-
došao je kod mene da prenoći i govorio kala da ga identificiramo iako se to mo-
je mom mužu: ‘Hajde da krenemo preko glo desiti tokom te četiri godine. Ali, šta
šuma. Ovdje se svakako ne može izdrža- je – tu je, mi se s tim moramo pomiriti.”
ti. Ne smijem to reći majci jer se boji da Adilovi posmrtni ostaci preneseni su
ne zalutam u minsko polje ili da će me u kosturnicu u Tuzli i on će svoj smiraj
ubiti ako me uhvate.’ Ja sam ga spre- pronaći nakon kolektivne dženaze 11.
čavala: ‘Nemoj, brate, čekat ćemo neki jula 2019. godine, a njegov će sat “Seiko”,
kraj, ne može ovako zauvijek. Eto, doći navodi Nura, vjerovatno biti poklonjen
će holandski bataljon, bit će bolje, vidjet Muzeju “Srebrenički genocid – neuspjeh
ćeš.’ Sve vrijeme bili smo u okruženju i međunarodne zajednice”. n
nismo imali komunikaciju sa svijetom.
Ništa nismo imali, ni hrane, ni vode, ni
soli, nije bilo lijekova. Istovremeno, stal-
no su nas granatirali. Sjećam se njegovih
želja da bi volio otići u neki grad. Želio
je sresti se sa svojom porodicom koja je
otišla, a o kojoj ništa nije znao, čak ni gdje
su, ni kako su. Preko radioamatera dobio
STAV 20/12/2018 45
