Page 18 - STAV broj 406
P. 18
STAJALIŠTA
KRIVO SRASTANJE
Još jedno sjećanje na Iran
NIJE OVO NEIZREČENA
PRISTRANOST NITI STARMALI
NOSTALGIČNI REFLEKS
Pitam se da li bih i ja prema Irancima iskazivao toliko tople
predusretljivosti, pa s još većim stidom zaključim da ne bih, jer
Piše: divan je ovo, predivan narod, ponekad mi se čini da boljeg ne može
Sadik IBRAHIMOVIĆ
ni biti i da se dobrota cijelog svijeta okupila baš ovdje, u ovom kršu i
kamenjaru koji zovu i zemljom Arijevaca.
učne slike iz Irana. Bururet. gunđa i rezignirano odlazi. Dobar je Paolo, smijehom, igrom djece, mirisom kokica,
Protesti, neredi, smrt, hapše- pristojan i nenametljiv. Oženjen je Španjol- kuhanih kukuruza i kebaba koji peku na
nja... Nisam iznenađen. A ni- kom, Flores joj je ime, temperamentnom i velikim roštiljima.
Msam zato što je ova izmrcvarena za svađu vazda raspoloženom ženom. Uspje- I tako, bogme, dokasno, jer sijeldžije su
zemlja dugo, predugo “na rubu”. Znam to la je za kratko vrijeme posvađati se sa svi- Iranci, otkidaju od sna da bi duže uživali u
iz prve ruke. Ipak, ovu tvrdnju iliti “ne- ma na poslu i u komšiluku. Katkad kinji ugodi prekrasne ljetne noći, a kada prevali
iznenađenost” neću obrazlagati, ama ni i Paola kada nema dostojnog suparnika za ponoć, djeca pozaspu i žamor utihne, začu-
jednom jedinom riječju. Neka to čine oni svađu: sikće na njega visokim, piskutavim je se sjetna lirska pjesma, pjevana uvijek iz
koji, za razliku od mene, nisu u ovoj ze- glasom, on šuti, znam da šuti, jer zidovi su istog grla, poravno, intonacijski suzdržano,
mlji, u saživljavanju s ovim predivnim tanki pa se sve čuje. s tek nešto malo vokalnih ukrasa. Tekst je
narodom, ostavili dio sebe, dio svog srca. Paolo ne uspijeva uhvatiti signal. Ljutito arhaičan i ne razumijem ga, ali razumijem
Nekad davno zapisao sam ovo: “(...) Često sklapa antenu i tiho gunđa. Pozdravljam ga osjećaje koje pjesma odašilje – ridaj je to
me, tako, postide svojom toplinom i dobro- i pozivam da mi se pridruži; begovu čorbu, nad strašnim usudom neuzvraćene ljubavi.
tom; pitam se nakon takvih susretanja da kažem, kuham i usput objašnjavam šta je Rijetko navečer odem u Banafše park.
li bih u suprotnom slučaju i ja prema nji- begova čorba; on se smije, ljubazno zahva- Poznaju me svi u kvartu, pa ne mogu sje-
ma iskazivao toliko tople predusretljivosti, ljuje, ali, nažalost, poziv ne može prihvati- sti s mirom. A ako i odem, pozdravljam i
pa s još većim stidom zaključim da ne bih, ti, mora srediti i provjetriti stan, Flores će, otpozdravljam na sve strane, djeca se oku-
jer divan je ovo, predivan narod, ponekad veli, uskoro s posla, a pobjesni kada ugle- pe oko mene i začuđeno me gledaju kao da
mi se čini da boljeg ne može ni biti i da se da nered i osjeti smrad duhanskog dima. sam upravo aterirao odnekud s nebesa, sta-
dobrota cijelog svijeta okupila baš ovdje, u Teški su ti popodnevni sati u kvartu Bu- riji me ljubazno pozivaju za sofru prostrtu
ovom kršu i kamenjaru koji zovu i zemljom levar Laleh. Ne valja tada zaspati – probudi na travnjaku, prihvatam da ih ne uvrije-
Arijevaca.” Eto, nadam se da sam u ovom se čovjek mokar, ali baš mokar, sve curi na dim, pitaju svašta, znaju za Bosnu i rat u
kratkom pasusu rekao dovoljno. Ili čak njemu i pod njim, sporo se razabire onako Bosni, teško im je bilo, vele zbog strada-
sve. Stoga, umjesto sterilnih opservacija, slipav, prvi sumrak liči mu na praskozor- nja nedužnog naroda, a kada doznaju moje
neproduktivnih i barem meni nepotreb- je, pomisli da je prespavao cijeli dan i noć, ime, iskreno se čude i bivaju još prisniji, jer
nih, donosim jednu davnašnju impresiju, uspaniči se, jadan, da kasni na posao, sad tako se i zove šesti šiijski imam, znamenita
jezgrovitu, nepretencioznu, a kako će ovo će vozač Reza, samo što nije, ili, još gore, historijska ličnost, učvrstio je za svog vak-
što u narednim redovima slijedi nekome možda je već bio, zvonio, dozivao, čekao, ta šiijsku pravnu školu, refleksije njegovog
zazvučati – kao neizrečena pristranost ili, pa opet zvonio i, na koncu, otišao. naukovanja snažno su utjecale na religijsku
možda, starmali nostalgični refleks – ap- Ne vrijedi tada ni čitati ili pisati – knjiga svijest u Perziji, pa tako ostalo do danas.
solutno me ne zanima. Evo priče: sklizne, a ruka klone – snažne su turobne Mirnu noć prekida Flores. Čujem, došla
Kuham begovu čorbu, a izlazim i na misli u sablasno gluhom stanu između tri je kući. Sikće histerično na Paola, on šuti,
balkon povremeno. Gledam u ogromni Ba- i šest, mnogo jače od bilo kakve knjige, pa pitam se kako može uvijek da šuti, otkud
nafše park. Pust je, nigdje nikog. Zvijezda se takav koprca, hrve s pomamljenom tje- mu takva i tolika snaga ili slabost, svejed-
dobro pritisnula, sve stoji, miruje, kasno je skobom u sebi, spreman je svašta napraviti no, zidovi su tanki i čujem samo njen, ali
popodne, rano je i neprijatno izlaziti iz kuće da je se nekako otarasi, ona se, pak, ne da, nikada i njegov glas... No, noć je čarobna i
bez prijeke potrebe. Sprat niže, na balkonu steže sve podmuklije, jače, nemilosrdnije: nije mi do razbijanja glave o tome.
je i komšija Paolo Skaloni. U rukama mu brze su tada odluke i listom budalaste, a Skoro je ponoć. Sijeldžije u parku po-
tranzistor, antenu izvukao visoko, okreće kajanje dugo i bolno. lahko se dižu i odlaze kućama. Flores se pri-
ga lijevo-desno ne bi li uhvatio signal ka- Iza šest je već lakše. Vrelina splasne, mirila. Paolo šuti ili spava. Ispijam gutljaj
kve italijanske radiostanice. Često to radi, do tada osunčani balkon utone u prijatan hladnjikavog čaja i željno iščekujem sjetnu
nekad i uspije, pa stoji, tako, nepomično, hlad, pa je lijepo predvečer sjediti na nje- lirsku pjesmu, pjevanu uvijek iz istog grla,
sluša muziku ili vijesti, a kada mu se ruke mu i posmatrati kako Banafše park najed- poravno, intonacijski suzdržano, s tek ne-
umore, zadrhte i signal se prekine, tiho nom živne, ispuni se žamorom, povicima, što malo vokalnih ukrasa. n
18 16/12/2022 STAV
