Page 43 - STAV broj 244

STAJALIŠTA

KRIVO SRASTANJE
Šetajući Tuzlom
DVA SUSRETA,

DVIJE PRIČE,

DVIJE OPREKE

Piše:
Sadik IBRAHIMOVIĆ
– Nego, vidio sam Dragana maloprije. Ako se sjećaš, bio je s nama
nekoliko mjeseci u istoj jedinici. Visok, korpulentan, vazda vedar i
spreman za šalu. Znaš li o kome pričam?
– Naravno, kako ne bih znao! Znam mu i oca Stjepana, bili smo
komšije neko vrijeme. I, šta je s njim? – Ide u Iran. – Šta će tamo?
– Da potroši višak para

relazim Most s kipovima, a u susret šaha Pahlavija i, na koncu, upita tebe kako – Dobro, hvala. U najkraćem, živim ono
mi ide stari prijatelj, dobar, predobar doživljavaš Iran, e tad budi oduševljen svim što mi život daje. Pa, šta god da mi ponudi,
čovjek, jedan od onih rijetkih koji i svačim. Osoba koja ti postavi takvo pitanje zahvalan sam.
P me istinski ozare, uljepšaju mi dan, sigurno je instruirani provokator, pa dobro – Da, da, zadovoljan onim što ti život
svojom lijepom energijom barem nakrat- pazi da te jezik ne prevari. Eto, to je sve. daje... Lijepo stanje, lijepa deredža. Baš mi
ko razbucaju otužno, bezmalo konceptual- – Hvala ti. Nego, kakav je Teheran, mo- je drago da ti je to pošlo za rukom. Meni, na-
no tuzlansko sivilo, relativiziraju ga, učine žeš li mi sugerirati nešto? Šta da posjetim? žalost, nije, ali ne bih o tome, nikakve fajde
snošljivijim. – Koliko ostajete u Iranu? od kuknjave.
Dakako, susret je srdačan. Uzgred, Dra- – Trideset dana. – Nego, vidio sam Dragana maloprije.
gan, tako se zove, već dugo živi u Splitu, rod- – Ne dangubi u Teheranu. Zadrži se dan- Ako se sjećaš, bio je s nama nekoliko mjeseci
nom gradu njegove majke. Iz rodne Tuzle, -dva, sasvim dovoljno. A zašto tako kratko, u istoj jedinici. Visok, korpulentan, vazda ve-
odmah po okončanju rata, ispravno i pro- duga priča. Uostalom, sve će ti se samo reći. dar i spreman za šalu. Znaš li o kome pričam?
mućurno shvativši da će svekolika dešava- Potom idi u Isfahan. Prekrasan grad, jedan – Naravno, kako ne bih znao! Znam mu
nja u njegovom gradu, sačuvanom u ratu, a od najljepših na svijetu. Posjeti i Širaz i Ta- i oca Stjepana, bili smo komšije neko vrije-
uništenom u miru, ići od lošeg ka gorem, briz, također lijepi gradovi, ostalo je do tebe, me. I, šta je s njim?
pakuje se i s olakšanjem odlazi. Doduše, za odnosno do onog što putovanje sobom nosi. – Ide u Iran.
razliku od mene, moglo mu se, imao je izbor, Popričali smo još malo, reče da je u Tu- – Šta će tamo?
mogućnost, znao je gdje i s kojim ciljem ide, zlu došao nakratko, na jedan dan, tek da – Da potroši višak para.
šta ga čeka, pa bilo kakve dvojbe nije ni mo- provjeri je li sa stanom sve u redu, rukovali – Dakle, uspio je. Pravi iskorak u pravo
gao imati. I uspio je. Realizirao se. Neka je. smo se, zagrlili, poželio sam mu sretan put vrijeme i eto rezultata... Da, da, tako se to radi,
Tako, dok razgovaramo, veli da sa supru- i okrenuli svako na svoju stranu. baš tako... Ma, znaš šta, neka je, dobar je to
gom ovih dana putuje u Iran, onako, tek da Ulazim u moju mahalu. Vidim, komšija momak, prema meni je uvijek bio dobar, pa
ga želja mine, jer, kako kaže, Perzija ga je, iz Emin ushodao se po avliji. Oskudno odje- nek’ je i živ i zdrav i nek’ mu je sa srećom!
njemu nikad dokraja rasvijetljenog razloga, ven, u ljetnoj košulji, premda je dan više – Tako je. A ti, moj Emine, počni ko-
oduvijek snažno privlačila, pa, budući da zna no hladnjikav, s cigaretom u ustima, obore- načno živjeti ono što ti život daje. Krajnje
da sam boravio u Teheranu, pita mogu li mu nog, fiksiranog pogleda i ruku svezanih na je vrijeme, ne možeš više ovako.
dati kakav koristan savjet. leđima, korača tromo, bezvoljno i, da se to Da, da... Sjećam se, govorio si mi da treba
– Da, mogu. Jedan, jedini: budi odušev- jasno vidjeti, grozničavo razmišlja. Znam i na datu stvar, osjećaj ili doživljaj biti potpu-
ljen čak i kad nisi. o čemu. Potrošio je penziju, a tek je sredina no sasređen, fokusiran; kad, recimo, pijem
– Kako to misliš? mjeseca. Do nove, za njega, cijela vječnost. kahvu, da u tim trenucima uživam samo u
– Vidi, u susretanjima i razgovorima s Zato i hoda, smišlja rješenje, traži izlaz. Na- kahvi, mirisu, ukusu, da tad potisnem sve
Irancima, a inače su jako komunikativni i žalost, rijetko ga kad nađe, zapravo nikad. drugo, da živim te trenutke svim svojim bi-
predusretljivi, pitat će te svašta, vjerovatno Jednostavno proguli nekako kroz bespari- ćem. Je li tako?
pozvati i kući, na ručak. Ne plaši se i ne od- cu do nove mizerne penzije, brzo je skrši – Upravo tako.
bijaj ih, oni su naprosto takvi, dobri ljudi. Ali i tako ukrug. Pozdravljam ga, on ljubazno – Pa, čovječe, nije to bez pameti! Lijep
ako neko od njih otvori priču o lošem stanju u otpozdravi, priđe kapiji i veli: je to život!
državi, počne kuditi aktualnu vlast, a hvaliti – Kako si? Kako se živi? – Jeste, moj Emine, jeste. n

STAV 7/11/2019 43