Page 47 - STAV broj 328

“Hajro, Fadil, Kemal, najmlađi je bio Ismet...”, nabraja ona
pokazujući nam njihove fotografije u nizu na zidu sobe i
nastavlja: “Ukopali smo ih sve četvoricu. Od najmlađeg brata
samo tri kosti. Kada god odem u Potočare, babo i braća kao
da mi se javljaju, kao da pričaju i očekujem da ću ih vidjeti
iza nišana. Majka je preselila na ahiret prije godinu i po, a ne
znam ni kako je toliko dugo njeno srce moglo izdržati.”

“Uz put smo vidjeli muškarce koje su se sve slomilo jer sam znala da su odveli Njih dvoje sa svoje četvero djece žive u
strijeljali i ubijali. Napadali su i kamion. Mehu i da ga više neću vidjeti. Ali opet mi Belgiji, a Edina mi je ovdje. Završila je
Kamenovali su ga. Došli smo u Kladanj. ga je Allah sačuvao. U jednom trenutku Pravni fakultet, udata je i ima dvoje dje-
Još nismo na našoj strani, nego izlazimo sam ga vidjela kako trči ispred mene na ce. Hvala Bogu da ih imam! Oni mi daju
iz kamiona. Prva sam izašla s kćerkom i nekih 10-15 metara među narodom. Us- snagu da živim. Ne znam kako je maj-
čekamo sina, kojeg sam vidjela da pomaže pio se otrgnuti i pobjeći...”, navodi Naza, kama koje nemaju ni djeteta, ni muža,
nekoj neni da ustaje. Čekam kod kamiona ističući da se kasnije svašta još dešavalo. ni unučeta. Žao mi je mog Ejuba, kojeg
da siđe, da stavim njih dvoje ispred sebe, ubiše u najboljim godinama. Baš mi ne-
da ih gledam i da idem za njima. Vidim ŽIVOT NAKON GENOCIDA dostaje. Možda sada i više nego prije,
jednog mrtvog dječaka, od 15-16 godina, Uslijedile su godine otkopavanja ma- jer ide se u starost. Nedostaje drug da
kako leži na travi. Molila sam nekoliko sovnih grobnica, identifikacija, kolek- se pojadaš, da popiješ ujutro kafu. Dje-
puta Mehu da mu stavim maramu i da tivnih dženaza, bijega ratnih zločinaca, ca odoše svako na svoju stranu”, govori
obuče dimije, da se pomiješa sa ženama njihovih hapšenja nakon što su godina- Naza i brišući suze dodaje: “Nama, že-
kako ga ne bi odvojili i ubili. No on nije ma uživali u slobodi i suđenja. Uslijedile nama, svaki je dan isti. Međusobno se
pristajao na to. Rekao mi je: ‘Mama, ako su godine kada su majke školovale dje- najbolje razumijemo jer smo prošle iste
mi je suđeno da me ubiju, to će se desiti, cu, popravljale i gradile predratna ima- strahote i znamo šta koju tišti. Baš mi
ali neću da se prerušavam. To ne mogu nja šehidskim penzijama. Uslijedile su i jutros, kada me vidjela da sam uznemi-
uraditi. Neću i gotovo.’ I dočekalo nas je godine kada su djeca, već odrasle osobe, rena, moja Edina kaže: ‘Mama, što ne
isto što i u Potočarima. Opet srpski vojnik počela napuštati ponovo formirane tople odeš sa ženama na neki izlet, da malo
stoji i hvata mi sina za rame. Vuče ga on domove, krnjave zbog nedostajanja “muš- promijenite?!’ ‘Kakav izlet, drago dije-
k sebi, a ja k sebi. Vrištala sam, plakala i ke glave”, i zasnivati vlastite porodice. te, k’o da nam je do toga...”, završava s
gubila sam se. Od straha me sve zabolje- “Meho je oženio divnu djevojku koja pričom Naza dok zaključava vrata kuće
lo. Nisam znala ni kako se zovem. Vodila je odrasla u Domu za djecu bez roditelj- u kojoj su prostorije Udruženja “Žene
sam Edinu za ruku. Plakala sam. U meni skog staranja. Ona nema ni oca ni majku. Srebrenice”. n

STAV 18/6/2021 47