Page 25 - STAV broj 167
P. 25
STAJALIŠTA
KRIVO SRASTANJE
Znaju li mrtvi šta će biti sa živima
Sve će biti
dobro
Piše: Pitam se, dok sjedim u polumraku, tješi li me to otac tek
Sadik Ibrahimović tako, očinski, brižno, onako kao što se tješe djeca uplašena
od mraka i nevidljivih utvara u njemu? Ili zna ono što ja ne
znam, niti mogu znati, a što će tek uslijediti? Možda. Njemu
su obznanjene tajne obaju svjetova
Nedavno, uslijed bolova u le- me ušeparajuća škripa automobilskih brižno, onako kao što se tješe djeca
đima koji me s vremena na guma. uplašena od mraka i nevidljivih utva-
vrijeme podmuklo spopad- ra u njemu?
nu, prevrtao sam se u kre- Ustajem, sasvim razbuđen, od spa- Ili zna ono što ja ne znam, niti
vetu, ustajao, izlazio na balkon i slu- vanja nema ništa, pristavljam vodu za mogu znati, a što će tek uslijediti?
šao horski cvrkut ptica, palio i gasio novu kahvu, odlazim u kupatilo i dugo Možda. Njemu su obznanjene tajne
televizor, pio kahvu u pola tri ujutro, se pljuskam hladnom vodom. obaju svjetova.
pokušavao čitati nešto... Moje neizvjesno sutra za njega je
Bolje mi je, osvježen sam, bolova kristalno jasno danas.
Tek sam pred zoru nakratko zaspao. u leđima više nema, otvaram prozor i Uzdrhtah. Preplaši me vrludava,
I usnio oca. Sanjam i u snu se čudom duboko udišem hladnjikav, svjež zrak. iracionalna misao.
čudim, jer isti, ali baš isti san usnio Ali samo na tren.
sam nekoliko godina ranije. Pod snažnim dojmom do u detalj Odmah potom pomislih kako ži-
opetovanog sna, sjedim u polumraku, vima ne mogu vjerovati, a mrtvi ne-
Gledam oca. Visok, vitak, mlado- palim prvu jutarnju cigaretu i raz- maju razlog da me lažu, naročito ne
lik, u tamnoplavom odijelu, širokog mišljam o očevim riječima: “Ne bri- moj otac.
osmijeha i blistavih zuba, baš onakav ni, sve će biti dobro. I hvala ti što me Tako je. Otac sigurno zna zbog čega
kakvog ga se iz djetinjstva sjećam. nisi zaboravio.” mi to govori.
I vjerujem mu.
Stoji na suprotnoj strani ulice, ve- Znaju li to mrtvi šta će biti sa živima, Nisu to i ne mogu biti prazne, utješ-
dar, lijep, i govori mi: “Ne brini, sve prolazi mi glavom konfuzna zapitanost ne riječi.
će biti dobro. I hvala ti što me nisi dok gledam kako se nad Ilinčicom po- Nema razloga da brinem.
zaboravio.” malja plavičasta pruga i, malo-pomalo, Baš nikakvog.
rastače mrklu stumračinu i, dok brišem Sve će biti dobro.
Prelazim ulicu, širim ruke, želim ostatke teške, krupne suze koja skliznu Šta god to bilo i značilo. n
ga zagrliti, i on širi ruke, korača pre- niz lice, provuče se kroz boru smijalicu
ma meni, smije se... i bešumno kanu negdje na pod.
Na samo korak od zagrljaja s Pitam se, dok sjedim u polumraku,
ocem, poput praska granate, prenu tješi li me to otac tek tako, očinski,
STAV 17/5/2018 25
