Page 71 - STAV 67 16.06.2016

unce već leglo; na Barjak-džamiji se uznio mali cr- ne digoh glavu sa kamena, već svaki čas poturam ruku pod
ven barjačić; top sa kaleta oglasio iftar a mujezini sa obraz, da vidim je li se zagrijao kamen. Kad se kamen dobro
minareta otpjevali akšam-ezani. Hoće da bude lijepa, zagrijao a nešto pisnu pod njim: “Jakube, diži sad kamen.” Ja
Shladovita noć a ima li ljepših noći od ramazanskijeh. ga digoh, a kad pod njim jedna zmija, duga tako koliko moja
Proiftarili smo dobro; ispili po jednu čašu studene vode, pa ruka i još malo duža.
onda pripalili po jedan duvan te hajd, u koga ćemo večeras. - Jakube, je si li sevaplija? — pita me zmija.
Ja sam Bog’me svakad rado odio u Hadži-Jakuba berbera. - A da bogme da jesam, sa ćabe idem!
Ima lijep čardak u bahči, tu ti odmah kod ruke češma da do- - Pa hoćeš li mi učiniti jedan golem sevap?
hitiš vodu a da se i ne pomjeriš sa sidžadeta, pa onda, Jakub - A da ti učinim, kad si i ti meni. Mogla si me i ujesti, pa
je muhabedžija da ga rijetko ima. Prošao je mnogo svijeta; još nijesi.
dok je mlad bio; išao je u askeriju ovamo i onamo, od jednog - Nijesam htjela - veli zmija - a i nijesam mogla, jer mi ni-
kraja carevine pa na drugi, a išao je i na ćabu, pa da je jedan jesi kriv. Nego nosi me doma pa ću ti reći sve.
put, nego dva put. Jedan put je išao za svoj esap a jedan put - A gdje da te nosim?
za drugog. Kad on stane kazivati, kad stane pričati iz starog - Metni me u njedra, pa pođi tako pravo od ovoga kame-
vak’ta; muarebe ono tamo, muarebe ono onamo; pa se vidio na, pa na onaj gô brežić; kad se popneš na taj brežić vidjećeš
i zborio s carem; pa kako se tukao jedan put sa dvaest eškija; daleko na zapad jednu rasutu kulu, tu kod kule stani te me
pa kako jedan put naišao na zmijskoga cara... e slušao bi ga izvadi iz njedara.
cijelu noć do zore. Koj put se u priču zanese, zanese pa zabo- - Učinim ja tako. Evo i sad me još tuga po njedrima, kad
ravi istinu, te počne da kiti, kiti, ama ne m’oš uho da odvojiš, vam ovo pričam...
misliš najljepšu knjigu čitaš. I tu Jakub prekide priču i stade puniti lulu a mi svi se
A u ovim noćima ramazanskim, ako hoćeš da te prođe ućutali, te čekamo čas prije da na-stavi.
san; ako hoćeš da ti prođe noć onako, kako je Alahu drago, - Efend’m, - poče Jakub pošto pripali čibuk i povuče dva
a ti hajde u Hadži-Jakuba. U bahči mu se razgranala lipa, pa tri dima - dođem ti ja na brežić, siđem ti i do rasute kule, a
onaj miris čisto te uspavljuje, a tu žubori češma, a tamo neđe u taman nekako ponoć. Izvadim zmiju iz njedara i spustim je
konšiluku udara neko u garnetu: gore na nebu igraju zvijezde na zemlju a ona veli: “E ajde, Jakube, sad za mnom, samo pazi
kao drago kamenje prosuto po ćilimu; ti vučeš lako dim iz či- nemoj mi zagubiti trag.” - Ama, što ću za tobom i gdje ću? -,
buka a srčeš sade-kavu, a Hadži-Jakub nekim mekim, toplim pitam je ja. Veli: “Tebi se treba odmoriti, gladan si, žedan si a i
glasom priča ti, priča, a ti kroz tu priču ideš za njim, ideš, ideš, tvoj put da ti sutra pokažem, jer sam ti dužna za tvoje dobro!”
a ne skidaš očiju sa njega, pa ti se i čibuk ugasi... Idem ja tako za njom a ona puzi hitro i lako preko onog
- Ja se u hanu uspavao - veli Hadži-Jakub pričajući priču, kamena, dok ne dođosmo na sred one kule, te tu ona pisnu,
kako se po drugi put vraćao sa hadžiluka — a karavan, cijelo kao što zmija može pisnuti. A na to se diže jedan veliki kamen
moje društvo, krenulo pred zoru. Kad se ja probudim a han- ozdo, kao iz nekog bunara, prosu se na polje grdna svjetlost,
džija veli: “Odoše oni, nego ti požuri za njima; nijesu izmakli kao da je sunce u tom bunaru bilo skriveno pod kamenom.
ni polovin sata!” - Kako ću ih stignuti, kad ja puta ne znam? Meni zasinuše oči te trljaj, trljaj, trljaj, a kad otvorih oči, nema
– “Eto tako” - kaže handžija – “ispod tih selvija pa sve tako moje zmije, već na onome grotlu i u onoj svjetlosti stoji jedna
pravo, nemoj vrdati ni lijevo ni desno!” djevojka raspletene kose i sva u bijelo odjevena.
Poslušam ga ja pa hajd pođi tako. Idem, idem, idem, po- - Hajde za mnom, Jakube! - veli mi, a ja ajd za njom, te
lovin’ sata, pa jedan sat i dva i tri i četiri... nigdje moga druš- koračim u onaj bunar i kamen se odmah nada mnom zatvori.
tva. Dođem tako do jednog mjesta a tu se put dijeli. Što ću Idi ja niz neke stepenice idi, a sve za onom djevojkom, dok ti
sad, mislim se; ako zalutam, teško meni, zemlja mi nepozna- ne dođosmo do jedne kapije bijele, staklene, ja li je od leda, ja
ta, tuđe kasabe, drugi adeti, kako ću i što ću ja. Udarim de- li od biljura, ni sad ne znam vam kazati. Otvoriše se te kapije
sno, jer ovako se domislim: ako mi je pisano da se izgubim te mi uđosmo. Eh, efend’m, što sam tamo vidio, to se ne može
zagubiću se a udario desno a udario lijevo. Idem tako još tri ni upamtiti ni kazati. Grdna velika prostorija, pa sve golemi
četiri sata a nigdje hana i nigdje žive duše na drumu te da se stubovi i duvari, onako kao i kapija od biljura. Svijetli se u toj
upitam. Pade već i akšam a ja gdje ću, nego velim zanoćiću tu odaji, kao da griju pet sunca; pendžeri sve od bisera a džamo-
kraj puta, pa sjutra u ime Alahovo dalje. Legnem ja tako i na- vi na njima od dijamanta. Tu ti sovre od biljura i što ti duša
slonim glavu na jedan kamen, te studen onaj kamen pa jedva zamisli na njima; voća sa svih strana svijeta, meda, šerbeta i
sklopih oči. Spijem ja, kad ono, kao da mi neko šapće nešto vode, sve u zlatnim i srebrnim bokalima i ibricima. I miriše
na uho. Rekoh, snim ja to, ali nije nego sam budan. Opet se najskuplja izmirna i đul a ja samo blenem i mislim u sebi:
ućutim, a san već ne može više da me uhvati; ućutim, uću- - Hadži-Jakube, Hadži-Jakube, gdje si ti ovo?
tim, kad ono opet šapće nešto pod kamenom: “Jakube, Jaku- A tu preko sto i dvjesta valjada djevojaka; sve ljepša od
be, ne diži glavu sa ovoga kamena dok ga ne zagriješ!” Što li ljepše i jednako u bijelo odjevene; oči im lijepe i vatrene; kose
će to biti, mislim se ja u sebi, te me san više i ne dohvati ali crne kao ponoć a grudi im kao merdžani. Ali sve ćute i sve su

Barjak-džamija — džamija sa koje se barjačićem daje znak o ramazanu; iftar — večera nakon posta u ramazanu;
mujezin — vjersko lice koje zove na molitvu; akšam-ezani — večernja molitva; čardak — dvorac; muhabedžija —
razgovordžija; askerija — vojništvo; Ćaba — hram u Meki, mjesto hodoćašća za musliman, gdje se obavlja hadž
esap — račun; vakat — vrijeme; muarebe — rat; eškija — hajduk; konšiluk — susjedstvo; garneta — klarineta; sa-
de-kava — grka kava; kasaba — varoš; adet — običaj; sevaplija — dobročinitelj; džamovi — stakla; ibrik — bakreni sud
iz koga se voda pije; izmirna — miris, koji se u vatru meće; đul — ruža.

STAV 16/6/2016 71