Page 77 - STAV broj 216-217

Jedan narod bez kulture mrtav je narod. Pored
vjerskih potreba koje čovjek ima i pored svih
obaveza koje ima, možda mu se u prvi mah
kultura čini i nezanimljivom, nedostižnom, ali
jedna zajednica bez kulture osuđena je na mrtvilo,
stagnaciju i na kraju propast. Naša historijska
zbilja etablirana kroz genocid, urbicid i kulturocid
diktira da mi moramo imati snage da oplemenimo
našu kulturu
patriote. Mi ne tražimo ništa više nego što bismo željeli da ima
Srbin, Hrvat, građanin Bosne i Hercegovine na bilo kojem ped-
lju naše zemlje, nama trebaju samo jednaka prava, da nas ime i
prezime ne diskvalificira, nego da kvalitete jednog čovjeka dođu
do izražaja. Mi imamo situaciju da nam se u vlastitoj državi za-
izražaja kao što je to danas. Svaka izjava, teška izjava, medijski branjuje pravo na jezik, postojanje, gdje se kroz medije poziva i
spinovi, direktno se reflektiraju na povratnike. Do jučer je taj govori da smo mi Bošnjaci ponovo okupirali Drinu. Međutim,
naš čovjek, povratnik, recimo, bio opterećen kakvu će mašinu mi se nikad nećemo umoriti, niti ćemo se prestati boriti za ele-
uzeti na svom imanju, a danas time može li opstati na svom mentarna ljudska prava, nećemo klečati ni pred kim. Mi smo ov-
imanju. Mi moramo da shvatimo da su ljudi ovdje doživjeli i dje u Bratuncu, i svim našim mjestima, svoji na svom i ne smije-
preživjeli genocid, ubijeni su im članovi porodica i normalno mo hodati pognute glave, nego hodamo svojom čaršijom svijetla
je da su osjetljivi. obraza. Svima onima koji žive u iluziji da ćemo mi negdje otići
Mi se često ponašamo razmišljajući samo od danas do sutra. Ja – mi nećemo nigdje, ovo je naše. n
to ne mogu zahatoriti našem narodu, jer je on uprkos svemu naj-
bolji, ali mogu hatoriti našim intelektualcima kojih ima zaista
mnogo. Međutim, jedan vrli intelektualac je rekao da “mnogi
ponovo trebaju napisati knjige, jer ove što su napisali niko ne
čita”. Naši intelektualci sjede za katedrama, pričaju priče u svo-
jim zatvorenim svjetovima, pohode simpozije, a u suštini nisu
u realnom svijetu. Halid Kadrić u knjizi Dugo svitanje kaže:
ako dobro pratimo, vidimo da se Bošnjaci stotinu godina nisu
pomjerili. Prije stotinu godina imali smo iste probleme, samo
s drugim likovima. Zato intelektualci moraju da uđu u narod.
Narod hoće živu riječ. Ne može se živjeti rastrošno, a govoriti
o moralu. Ne može se jedno pričati, a drugo raditi. Mora se ži-
vjeti onako kako se priča. Bošnjaci prolaze kroz krizu autori-
teta. Naš narod jeste takav kakav jeste, mi bolji nemamo, i vrlo
mu je teško nametnuti autoritet. Ipak, kroz povijest, ali i da-
nas, ima u Bošnjaka ljudi koji se cijene, a to su oni koji stoje iza
onoga što kažu. Kako sada stvari stoje, bošnjački narod puno je
pametniji i mudriji od svoje intelektualne elite.

STAV: Je li vrijeme da nova generacija Bošnjaka preuzme od-
govornost na svoja leđa?
HODŽIĆ: Mi smo narod koji hoće odmah rezultate svog rada.
Malo je generacija koje dožive plodove svog rada. Ova naša gene-
racija možda je malo opterećena ljudima koji su u najtežim mo-
mentima branili našu domovinu. Oni su zaista najzaslužniji što
smo mi danas živi. Ova naša generacija vrlo je često u sjeni tih
ljudi, ali mi moramo biti vezivno tkivo da narednoj generaciji
pripremimo teren da se ne bave stvarima koje mi moramo završiti,
ne smijemo ostaviti repove. Na našoj generaciji je teret, mi smo u
državi u kojoj je pat-stanje, u kojoj imamo tri strane i, kad jedna
vuče naprijed, dvije vuku nazad. Ja to razumijem, ali nikako ne
mogu da razumijem da su Bošnjaci najrazjedinjeniji tamo gdje
su većina. Vrlo često mi odavde moramo da držimo lekcije iz je-
dinstva, solidarnosti, da opći interesi moraju prevazići lokalne.
Čaršije u Federaciji moraju prestati da grade milionske fontane,
dok Bošnjaci na Drini nemaju nikakve šanse za zaposlenjem.
Moramo jasno pokazati da nam je stalo do države i da je ovo dr-
žava koja jedino može opstati u prirodnim granicama, na Savi i
Drini. Borba za Bosnu i Hercegovinu je zajednička borba svakog

STAV 25/4/2019 77