Page 67 - STAV broj 158
P. 67
STAJALIŠTA
Apokrifni frazarij
Oni što prozivaju uvijek su skriveni
NEKO TE ZOVE
IZ VJETRA
Piše: Najednom se prisjećaš svog prvog iskustva s tim u vezi. Bio si sam
Irfan HOROZOVIĆ na trgu, a sasvim jasno čuo svoje ime koje je odzvanjalo u jutarnjem
zraku.
Čuo si. I nije to prvi put da si čuo. Osvrnuo si se i potom okretao na sve strane, ali zaista nikog nije
Star si, a čuješ kako te majka zove bilo.
da se vratiš kući. Glas je mogao doći jedino odozgo.
Njen je to glas. A iznad je bila džamija.
Čiji bi drugi bio?! Kakvo iskušenje
Violina?
Izišao si u grad i onda si opet čuo. jasno čuo svoje ime koje je odzvanjalo u Ništa više u njima ne možemo prepo-
Zvukovi. jutarnjem zraku. znati osim svog imena.
Ipak, bilo je to tvoje ime. Zovu te, baš tebe i žele ti nešto kazati.
Vjetar se voli igrati u starom gradu, Osvrnuo si se i potom okretao na sve Sve si zaboravio, ali pokušavaš se
kroz uske ulice u kojima škripe kostobol- strane, ali zaista nikog nije bilo. sjetiti.
ne kuće i gradnje pokraj njih. Je li u pitanju neka nevolja?
Glas je mogao doći jedino odozgo. Radosna vijest koju nikad nisi saznao?
Vjetar je nevidljivo gudalo. A iznad je bila džamija. Ili ljubavna priča?
Tad ljudima govore prostori u koji- Kakvo iskušenje. Pokušavaš se sjetiti onoga čega bi se
ma žive. Na šerefi je provirilo lice dječaka koji volio sjetiti.
I njihovi popravljani i prepravljani je išao s tobom u razred. Nestašno. Veselo. Glas ti, međutim, ništa ne otkriva.
krovovi. Kako se samo uspentrao gore? – Sjećaš li se – pitaš nepoznati glas –
Sve je u vjetru, kako iščitavamo u I tako si razriješio dugu nedoumicu zašto si me zvao?
mnogim pjesmama andaluzijskog barda. koju nikad nisi zaboravio. Glas ostaje gluh.
Zastao si na ulici, ne znaš što da uči- Gdje je sad onaj dječak sa šerefe? Ništa poznato nisi prepoznao u njemu.
niš. Ako se okreneš, vjerovatno nikog ne- Znaš da je u Švedskoj. Vidio si ga je- Pomišljaš da je magija razotkrivena i
ćeš vidjeti. Uostalom, oni koji prozivaju i danput u ljetovalištu na jugu i nisi ga pitao da je to samo nova igra u kolopletu sva-
tako su uvijek skriveni. sjeća li se još uvijek onog davnog prozivanja. kidašnjih zabluda.
Zato nastavljaš koračati dalje. A pričali ste satima. O svemu što se do- – Zar se ti ne sjećaš? – najednom ti
Čitav tvoj život vrti se u toj maloj igri. godilo. I svemu čega se sjećate iz djetinjstva. odgovara glas.
Pitaš se ko si? Čak i o japanskom stablu u dvorištu I iščezava u vjetru koji se nastavlja
Obični prolaznik kroz zemne iluzije u vaše škole koje je postalo dio igre. igrati dalje.
kojima si se toliko puta zapetljao da je tre- I gledali kako se vaše misli mrse s Vrijeme koje mjeriš svojim koracima
balo vremena dok si se iz njih iskobeljao. valovima. nastavlja te pritiskati svojom nejasnoćom.
I šta sad? Svako je svoje prepoznavao. Koračaš nezgrapno kao da umjesto
Neko te zove. Hodaš tako i pitaš se ko te zove, iako nogu imaš veliku i malu kazaljku.
Neko ko se igra s tvojom potrebom znaš da to nikako ne može biti istina. Damari poput bubnjara udaraju u
da se odazoveš. Istina? sljepoočnicama i ritmički prate tvoj hod.
Najednom se prisjećaš svog prvog isku- Nije li to nešto od čega nas iskustvo Zar si zaista razgovarao s vjetrom?
stva u vezi s tim. Bio si sam na trgu, a sasvim neprekidno udaljava? I, tako, dok uzaludno osluškuješ i po-
Ko zna koliko su nas često zvali, po- kušavaš razaznati glas u simfoniji vjetra,
znati i nepoznati, ali njihovi glasovi nisu postaješ svjestan da iz dalekog djetinjstva
dopirali do nas. dozivaš sam sebe.
Ne zna se kako, niti zašto, ali ti gla- Stvar je u tome što poželiš da se oda-
sovi ostali su negdje, izgubljeni... Jave zoveš. n
se, ko zna koliko kasnije, s iznenadnim
vjetrovima.
STAV 15/3/2018 67
