Page 33 - STAV broj 303

KRIVO SRASTANJE

O jednim “cipilama” i još ponešto

JOŠ SE MOŽE

UMRIJETI OD TUGE

Za jednog od ljetnih ramazana, a godina je, ako se ne varam, 2013,
vraćao sam se predvečer odnekud kući i, dok sam prolazio pored
niza načičkanih kafića, zazvonio je telefon. Javio sam se, premda
mi broj nije bio poznat, a ni glas koji je, saplićući jezikom, izgovorio:
Piše: “Okreni se!” Okrenuo sam se i u jednom od kafića ugledao B. Stajao
Sadik IBRAHIMOVIĆ
je onako ogroman, ljuljao se lijevo-desno i visoko podignutom
rukom pozivao me da mu se pridružim.

ekad davno, koncem sedamdesetih on je i dalje ostao u sportu i stekao zvanje – Hvala ti, ali zaista ne mogu.
i početkom osamdesetih godina, profesora tjelesnog odgoja. Ubrzo počinje – Zašto?
neko vrijeme, sezonu ili dvije, B. D. raditi u jednoj od gradskih osnovnih ško- – Postim.
Ni ja igrali smo skupa košarku. Bili la i, nekako istodobno, upoznaje djevojku – Pa, dobro, ne moraš piti alkohol,
smo dobri, nerijetko se družili i van terena, s kojom ostvaruje skladnu i stabilnu emo- uzmi nešto drugo.
dijelili slična interesiranja i svjetopoglede, tivnu vezu koja će potrajati nekoliko godi- – Ne smijem ništa.
dakako, sukladno našoj adolescentskoj dobi, na. Ali, na korak-dva od sasvim izvjesnog – Baš ništa?!
ali, premda za takvo šta prepreka među nama braka, djevojka ga ostavlja. Zbog čega, ne – Baš.
nije bilo, istinski prijatelji nikad nismo bili. znam, nikad o tome nije pričao, no bilo mi – A kad prestaje post?
Zbog čega, odavno sam se prestao pitati. je jasno da je definitivno promijenjen, da se – Kad zađe sunce, kad padne mrak.
Bio je visok, znatno viši od mene, nez- nešto krupno, prekrupno stubokom i nepo- – Au! Pa do zalaska sunca ima, ima...
grapno građen, premršav, krhak, usporen, vratno prelomilo u njemu. Nije to bio više Kol’ko ima, malo sam, znaš...?
preslab za dozvoljene fizičke duele s protiv- isti čovjek, a u novu vezu nije ni pomišljao – Nešto manje od dva sata.
ničkim igračima u reketu, međutim, sve te ulaziti. Počinje piti, često i mnogo. Zapo- – Puno, brate, puno. Ali, ako ništa,
tjelesne manjkavosti, baš poput genijalnog stavlja posao i biva otpušten. Isto se desilo makar sam te vidio. Da znaš da mi je dra-
Krešimira Ćosića, kompenzirao je izni- i u narednoj školi u kojoj je kratko radio ili, go, ali baš drago.
mnom inteligencijom, lucidnim asistenci- bolje rečeno, pokušavao raditi. I dalje na- – I meni, mada su okolnosti...
jama i sjajnom tehnikom, neuobičajenom stavlja piti. Njegova majka, sva u očajanju, – Znam, znam, sve mi je jasno. I, molim
za igrača njegove visine i tjelesne građe. pronalazi mu posao u izvjesnom primorskom te, oprosti što sam ovako... Ali, drugi put
Sjećam se, izluđivao je protivničke igrače gradiću, rodnom mjestu B. oca. B. odlazi, neću biti, neću... Javit ću se ja tebi, hoću,
tim famoznim “potezom viška” (odlika počinje raditi u tamošnjoj osnovnoj školi pa ćemo se lijepo ispričati, a ovo sad je...
velikih igrača) ili ingenioznim i nepred- i, nekim čudom, ne biva otpušten. Vidje- Molim te, ne ljuti se!
vidljivim varkama tijelom. li smo se narednog ljeta u Tuzli. Oborene – Ama, ni najmanje, kakva ljutnja?!
Velim, igrali smo skupa košarku sezonu glave slušao sam njegov mračni monolog Eto, tako. A sad bih stvarno morao poći.
ili dvije, povremeno se družili, radili neke o tome kako je jako nesretan, usamljen, da Drži se, čuvaj se, svako dobro ti želim.
djetinjaste ludorije (jednom smo, u gluho mu se život sveo na posao i kuću, da u tom – I ja tebi, stari moj druže, i ja tebi...
doba noći i usred ledenog januara, ušli s gi- malom mjestu nije prihvaćen, nema prijate- Ni slutio nisam da je to naš posljed-
tarama na stadion Tušanj, zasjeli u svečanu lje, da mu je flaša najbolji drug... Šutio sam. nji susret.
ložu, raspalili po gitarama iz sve snage, na Nije se imalo šta reći. Nakon tog otužnog Ovih dana na ulici susrećem jednog od
njegovo uporno insistiranje pet-šest puta od- susreta, dugo se nismo vidjeli, godinama. košarkaških kolega iz tog perioda.
svirali folk poskočicu “Parnog valjka” pod Ipak, za jednog od ljetnih ramazana, – Znaš li ko je umro – reče.
nazivom Hoću da se ženim, pjesmu koju je a godina je, ako se ne varam, 2013, vraćao – Ko?
B. jako volio i iz zezanja, jer tako glasi prvi sam se predvečer odnekud kući i, dok sam – B.
stih u njoj, nazivao i pjevao, u njegovoj prolazio pored niza načičkanih kafića, za- – Korona?
iskarikiranoj verziji: Kup’ mi majko “ci- zvonio je telefon. Javio sam se, premda mi – Ne, tuga. Od tuge je umro.
pile”, ali, a što nas, opet, uopće nije izne- broj nije bio poznat, a ni glas koji je, sapli- Dalje ga nisam slušao. On ode, ja ne-
nadilo, naš “stadionski nastup” okončan je ćući jezikom, izgovorio: “Okreni se!” Okre- kako nastavih dalje, a u glavi mi stadion
pojavljivanjem užurbane i narogušene po- nuo sam se i u jednom od kafića ugledao Tušanj, ledena januarska noć, nasmijano
licijske patrole, pa smo se, znajući šta nas B. Stajao je onako ogroman, ljuljao se lije- B. dječačko lice i kreštavi, nemuzikalni
čeka, promptno ispalili i kao mahniti smi- vo-desno i visoko podignutom rukom po- glas kojim, koliko ga grlo nosi, pjeva:
jali trčeći kroz duboki snijeg), potom otišli zivao me da mu se pridružim. Prišao sam, “Kup’ mi majko ‘cipile’, kup’ mi majko
u vojsku, vratili se, rijetko se viđali, krenuli rukovali smo se, zagrlili, ponudio me je da ‘cipile’, kada idem na igranke, da ne no-
svako svojim putem, a, za razliku od mene, sjednem, da popijem nešto. sim opanke...” n

STAV 24/12/2020 33