Page 15 - STAV broj 197

ZDRAVO, BOSNO, STIŽEM IZ SARAJEVA

Ratni putopisi (8)

ZA DVA DANA PREPIŠAJ HODA

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam
u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim
rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika,
s obostranom nadom da će možda od tog susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko
Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni
ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju
žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i
godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni
su dio naše historije

Piše:
Abdulah SIDRAN

Kako drugačije – nego dubokim Zato se, bracika, isključi i dumaj svoju po- ekipu, pitam za konak. Neće biti proble-
vjerovanjem u sudbinsko odre- litičku misao. ma. Tek što se pred nama stvorila kahva
đenje, u kismet – tumačiti po- – sve je pod svijećom, ali se kahva neka-
našanje Sarajlija, vječito pune Šta o životu u Sarajevu stvarno znaju ko stvorila – pristiže ekipa važnih ljudi iz
ulice, pijace, dućane, kahve? Naziv Uli- Bošnjaci u Tuzli, Zenici, Travniku? Do Štaba vrhovne komande. Pozdravljam se
ca prkosa nastao je prije kobnog 28. maja Sarajlija su već poodavno stigli iz tih sredina s Mušidom Brkićem, prešućujem sjajnu
1992. i autor ovih redaka izgovorio ga je u i vicevi na njihov račun: “Da im pošaljemo anegdotu o njemu, koja nas veže: kako je
jednoj radioemisiji, misleći upravo na ta- naše žene da maknu snajperistu s jevrejskog geler granate razbio bocu u njegovoj ruci,
kvo svojstvo Sarajlija, oličeno u spremnosti groblja...” Ili, skorašnja zajebancija: “Ne ostao samo grlić, dragocjena tečnost otišla
da čisti, lijepi, uredni, koračaju Ferhadi- mogu maknut nikakvog četnika s nekakve helać... a Bog, bezbeli, čuva nas, koji, bez-
jom uprkos raljama stotina željeznih cijevi Špicaste stijene...” – S druge strane opet: beli, čuvamo bocu.
uperenih na njih, odozgor, iz životinjskih šta o životu u tim sredinama stvarno zna-
staništa i brloga na brdima. (Međutim: ko- mo mi u Sarajevu? Je li tačno da je Zenica Oni će produžiti ka Zenici, opasnim
liko ti god bilo lijepo, imao je pravo Caco, islamska Zenica? Da li je istina da u Tuzli putem preko Kozigrada. S one će strane
pitajući “Znaju li oni da je rat?”, ljutit što koketiraju sa SE RE Jugoslavijom? pred njih nešto doći, oni će prepješačiti
toliko civila “zauzimaju bolničke krevete” neku strmen, naći se, i tako. Kod njih za
i “troše lijekove” koji nedostaju njegovim Noć je, duboka, mrkla igmanska noć. nas mjesta nema. Ako naiđe kogod da će na
borcima. A od te ljutnje, do prisilnog od- Iskrcavamo se u Krupi. Tako grah pao. Konjic, i to nam paše. Samo nek se kreće.
vođenja na kopanje – mali je korak, kad se Ne idemo kuda smo krenuli nego kuda se
imala sila kakva se imala.) može. Obradova me vijest da je ovdje ko- Abidinov vojnik sprovodi nas do po-
mandant logističke baze Abidin Deljanin. daleke zgrade u kojoj ćemo spavati koji sat
Neka bude da sami sebe hvalimo, ali Mlad, lijep, pametan, bosanski oficir. Bio do jutra. Jeste hladno, ali je čisto, kreveti
straha nismo osjećali, niti bih danas znao je oficir JNA, inžinjerac. Sretosmo se, prvi po vojnički sređeni, čist klozet, sačuvana
kazati je li pucalo, ili nije pucalo, dok put, u Maršalki, nisam se libio da njegovom ogledala nad slavinama, cure pipe – milina.
smo Vahidovim kamionom prelazili prvu “moralisti” Šehiću kažem kako ću rado doći
igmansku “crnu tačku”. Volim da se na- među bosanske vojnike, uvijek – ali i da ću Ne usuđujem se saldirati, prije nego što
prosto isključim, i po tome – veoma sam rado uzeti šteku cigara, ako imaju i mogu usnim: mrdamo se od Sarajeva dva dana
loš putopisac. Sjećam se da smo, možda, dati. Dadoše. Vojsci sam kazivao pjesme, i dvije noći, a kao da ni maknuli nismo.
priždili neku prekorednu cigaretu, i to bi odgovarao na pitanja o Kusturici, da se ni- Prepišaj hoda, štono vele.
bilo sve. Gospođa Sabija pitala je s koje smo pridržavali dogovorene minutaže – i
strane puca, bilo je s lijeve, Vahidove, ali tri bismo sahata ostali u priči. Doručak. Abidin s nama jede, u trpe-
mi nismo na autoputu pa da je lijevo vazda zariji, ono što i vojska jede. Čorba li je, šta
lijevo, nego je čas lijevo, čas desno. Jebiga. Ali kako buditi komandanta u pola tri li je, s rižom je, su čim li je? Al’ ne valja
ujutro? Abidin, međutim, ustaje bez kr- kudit nimet – plaho se najedosmo, za do-
melja u oku, grlimo se, predstavljam mu ručak. Još u Sarajevu, naučio sam da se
poslije objeda kaže: elhamdulillah. n

STAV 13/12/2018 15