Page 27 - STAV broj 166

STAJALIŠTA

KRIVO SRASTANJE

Bježanje od ljudi

U šumarku
Piše: skrivenom

Sadik Ibrahimović

Spuštamo se ka gradu uskom, kaldrimisanom cestom i
slušamo dragu mi Dedićevu pjesmu O, mladosti. Arsen
rezignirano lamentira nad proćerdanim prilikama u mladosti, a
ja, opet, pomislih kako su takve lamentacije, naročito u zrelim
godinama, i patetične i besmislene: propuštene su prilike
prošle, neće se vratiti, baš kao ni mladost, i to je sve

Na Ilinčici sam, brdu iznad guste šumetine i ne dajući mu nikakvog u procjeni. Faruk je uljudan, odmje-
Tuzle. Sjedim na ogoljeloj povoda za to, ni kriv ni dužan, postao ren, široke naobrazbe i, najvažnije, od
čuki, gledam u zlatnim zra- lovinom ili plijenom još jednog mu- onih rijetkih koji znaju slušati sago-
cima obasjani grad, zapravo droserskog “ezoterika”, očito i žednog vornika. Prijatno iznenađen, opuštam
dio grada, jer je Tuzla krivudava, zmi- i gladnog šupljih naklapanja o kojima u se uz zaista ugodan razgovor, a moja
jolika i ne postoji uzvišica i tačka na vlastitoj kući zasigurno ne smije izusti- ljutnja umah se rasprši.
njoj s koje bi se zmijoliki grad, prepun ti ni riječi, ali, eto, meni i smije i može. Nepun sat kasnije, kahva je ispije-
bočnih “džepova” i mahala ušuškanih na, priče ispričane i vrijeme je da se
u njima, mogao u cijelosti sagledati. – Tačno. Napabirčena znanja nisu krene. Faruk predlaže da me odveze
ništa drugo do dogma, skolastika, pa- kući. Pristajem.
Ne mislim ni o čemu. Tek duboko pagajska ponavljanja neproživljenog, Spuštamo se ka gradu uskom, kal-
udišem reski miris šume i uvehlog li- beziskustvenog i, kao takva, nisu od drimisanom cestom i slušamo dragu
šća, uspokojen usred okrepljujuće tiši- neke naročite koristi. Treba razmišlja- mi Dedićevu pjesmu O, mladosti. Ar-
ne koju, sporadično i nekako stidljivo, ti vlastitom glavom – reče i predstavi sen rezignirano lamentira nad proćer-
prekida pjesma ptica skrivenih visoko se. Veli da mu je ime Faruk i profesor danim prilikama u mladosti, a ja, opet,
u krošnjama stoljetnih stabala. je fizike. pomislih kako su takve lamentacije,
naročito u zrelim godinama, i pate-
Ubrzo začuh šuštanje lišća i korake Još uvijek ljut zbog njegovog nepri- tične i besmislene: propuštene prili-
iza mojih leđa. Okrenuh se i ugledah mjerenog “prepada”, predstavih se i ja, ke su prošle, neće se vratiti, baš kao
onižeg, debeljuškastog, meni nepozna- hladno i kurtoazno. ni mladost, i to je sve. Valja ići dalje,
tog čovjeka. Primicao mi se tromo i s pa kako-tako, i bez osvrtanja na ono
neodređenim poluosmijehom na licu. – Nego zašto mislite da bježim od što je ostalo iza nas.
Mogao je imati oko šezdeset godina. ljudi – rekoh. Uz srdačan pozdrav, rastajemo se
na Slatini. Kasno je, toplo popodne.
– Nemoj bježati od ljudi – reče bez – Pa, zar to nije očito?! Sjediti na Izlazim iz auta na vreli pločnik, dubo-
pozdrava i ne predstavivši se. – Koliko samotnoj čuki može samo onaj kojem ko udišem finom ugljenom prašinom
god da im izmičeš, sve su ti bliže. Biti je pun kofer i kvarnih ljudi i njihovih “obogaćeni” tuzlanski zrak i, ni sam
izvana sa svijetom, a unutra s Bogom, spletkarenja! Uzgred, i ja sam danas ne znam zašto, prvi put, ali zaista prvi
jedino je rješenje. pobjegao. Od žene. Nesnosna je. Ne put nakon mnogo godina, zviždućem i
znam više kako, šta... Uf! Ali, nebitno. nalikujem si na istinski odlučnog čo-
– Poznato mi je takvo promišljanje. Vidi! Znam da sam bio neuljudan i da vjeka koji tačno zna kuda i zašto žur-
Oni koji tako promišljaju također kažu sam te uznemirio, pa bih se želio isku- no korača ulicom. n
da do potpunog znanja nije moguće doći piti. Pozivam te na kahvu i, nadam se,
sve dok se ne nadiđu parcijalna, napabi- ugodan razgovor. Može?!
rčena znanja – procijedih ljutito, razo-
čaran što sam, bježeći od takvih, usred Malo potom, sjedimo u bašti šum-
ske kafane i uviđam da sam pogriješio

STAV 10/5/2018 27