Page 70 - STAV broj 166
P. 70
STAJALIŠTA
prozorsko okno
Šezdeset šest zajedničkih godina
Dedo, nene
i ljubav na
Piše:
prvi pogledSafetPOZDER
“Eh, sinko moj, ovaj zadnji rat mi pozoba dijete. Kćer bila, samo takva.
Ovo je priča o dedi i neni koje već Svak’ je volio i svima pomagala. Eto, i u vojsci bila. Pade granata i ubi
više od šest debelih decenija ve- je nasred kuhinje. To nas je dotuklo. Ni sama ne znam kako smo to
zuje ljubav kakva se ni u knjiga- premetnuli. Ne daj Bože nikome takvog devera i iskušenja. A ostalo,
ma ne sreće. Imena nisu bitna. ništa ja ne bih mijenjala. Sad da se vrati ona 1952. godina i da mi on
Nije bitno ni mjesto. Bitno je saznanje da opet bahne preda me, sve bih ja isto”
prava ljubav ne poznaje granice niti prepre-
ke, a u to sam se uvjerio kod njih, sjedeći drugom. Na opaske da im pripomognemo “Da ja ne okolišam, ja ti nju lijepo
s njima, u njihovoj kući koja miriše samo žestoko se opiru, pa odustajemo. I kad su, ‘ukradem’, i kako sam je tad doveo, ne
onako kako mogu i znaju mirisati naše li- napokon, na hastalu bili i kahva, i himber, pušćam je od sebe!”
jepe stare bošnjačke kuće koje krase jedno- i sve ostalo, dedo se mašio kutije sarajev-
stavnost i sklad. Dodao bih, i neizbježni ske “Drine”, pružajući i nama po cigaretu. Premetnulo se svašta, i dobrog i lošeg.
milijetić, jednostavna heklana mustra čiji Pitamo zar mu ne smeta, a on odmahuje Upamtio je dobro i onaj rat i nagledao se
trokutasti krak natkriljuje stari televizor. glavom, pa veli: svega. Svojim je očima, k’o dijete, gledao
kako partizani ubiše jednog partizana.
Na telefonski poziv nisu se javljali. “Izbiše jednom ovdje neki bolničari Šćeraše ga s vrha kruške, predase, pa na
Nisam bio siguran jesu li uopće kući, no, da nam, k’o bajagi, izmjere tlak. Čim su ledinu i koknuše ga. A mi, djeca, sve se
znajući da je njemu 86, a njoj svega jedna meni izmjerili, zgledaše se i vele da hitno usukali za njima i gledamo. I, molim te,
godina manje, krenuo sam ravno njihovoj moram doktoru. Ne bih ja ni otišao, ali me što ga ubiše? Ukr’o komandiru kutiju ci-
kući. Zatekoh ih pred kućom i to kako u ona natjerala. Pregled’o me čovjek pa kaže gara. Eto ti pa promisli. Pitamo ga kako
izredanim brazdama sade krompir. Čim da moram bacit’ duhan. Velim ja njemu: se živjelo.
nas spaziše (nisam bio sam), ostaviše po- ‘Slušaj, momak, ja pušim već 75 godina,
sao i krenuše k nama. Predlažem da ih ne i samo mi Onaj gore može narediti da to “Kako je moralo. Radilo se, moj sine,
remetimo te da sjednemo pred kućom. Ne bacim! Jesi li me razumio?’ Vidim ja, ne bi ne d’o Bog nikome. Eto, ja sam radio i pri-
daju ni progovoriti o tome. Bez pogovora njemu pravo pa pođe galamiti. Na kraju se je vojske, a i kad sam se vratio iz armije.
ih slijedimo dok sitnim i sporim koraci- malo povuče pa veli da izbjegavam slano i Nema kud me nije stizalo. Onda mi umrije
ma ispred nas ulaze u kuću. da bar malo smanjim s cigarama. Kažem ja babo i sve pade na mene. Oženio se, djecu
da hoću. Ujutro mu opet odem, izmjeri mi izrodili i po firmama radio. Bogami, fino i
I tek što smo sjeli i ispitali se za zdrav- tlak i veli: ‘Vidiš kako je dobro poslušati zarađivao. I tad je bilo sirotinje, a i imuć-
lje i ostalo, oni ustaju i daju se na posao. doktora!’ Ja mu kažem da od jučer nisam nih. Vi mislite ovo je samo danas ‘vako.
On sipa i pristavlja vodu, ona donosi še- ni slano jeo ni cigar pušio. A, jesam, dina- Vazda je bilo i ovakih i onakih. Ali, onda
ćer i findžane; on sipa kahvu u mlin i već mi, sve jednu za drugom, a i slane se čorbe se imalo rahatluka. Nije bilo svega u izo-
okreće čekalo, ona iz kredenca vadi keks i nakus’o k’o u kacu. Ali, haj!” bilju k’o sad, ali su ljudi živjeli ljepše. Pje-
voće... Sve to rade tako uigrano i uhodano valo se, a radilo. Ko ti danas pjeva? Kad
da u malehnom prostoru ne smetaju jedno Nenu je upoznao davne 1952. godine. ćeš danas vidjeti nekoga da kosi i pjeva?
Odmah se skontali – na prvi pogled – ali se Hoćeš, da ne bi!”
nisu često viđali. Nije to k’o danas. Ako ti
je zapalo da ti na pendžer iziđe, sav je svi- Dedo priča, a nene potvrđuje, ponekad
jet bio tvoj. Da uđeš u njenu kuću, o tom se ubacujući u razgovor.
nisi trebao ni misliti. Dodijalo njima, a
begenisali se bili pravo. “Sve je to tako bilo i sve smo to nas
dvoje skupa prošli. Čim smo se ugledali,
begenisali smo se. Pošla sam za njega čim
70 10/5/2018 STAV
