Page 49 - STAV broj 337

ODLOMCI IZ KNJIGE “SLOBODA ROBIJE”

Kako je vrijeme odmicalo, želja da vi- zavoli, insan, jednostavno, ne može
dim svoju Merjemu sve više je rasla. utažiti žeđ za njim. Što ga više učiš,
Nisam je vidio skoro petnaest mjeseci. sve si žedniji. Nakon zatvorskog ručka
Tako jednog jutra dok sam učio strani- sjedio sam na stolici zasukanih ruka-
ce sure Junus, pokaza mi se njena slika va i čekao da vratim tacnu sa suđem.
pred očima. Uzdah se otrže iz dna duše. Htio sam se abdestiti za podne-na-
Prekidoh učenje. Smjerno prošaputah: maz. Vrata zatvorske ćelije bila su mi
“Ja Rabbi, daj mi da što prije vidim svo- iza leđa. Naglo se otvoriše. Pomislih:
ju Merjemu!” Tamam da odagnam misli i “Kupe suđe.” Ne uspjeh ni uzeti ta-
nastavim učiti, Osmo mi veli: “De bolan, cnu, a stražar Rajko Bencun reče:
ostavi više taj Kur›an, da malo popriča- “Mehtiću, hajde spremaj se!” “Druže
mo!” “Može, ahbabu, samo da dovršim starješina, nemojte me, molim vas,
ovu stranicu do kraja.” Kada sam završio ponovo premještati, tek sam juče
preostalih nekoliko redaka te stranice, re- došao ovdje.” “Ma, čovječe, spre-
koh mu: “Bujrum, brate, o čemu bi ti da maj se, ideš kući. Iz Okružnog suda
pričamo?” “Ma na um mi nešto pade da nam je javljeno, a njima s Vrhovnog
te pitam, šta bi ti u ovom trenutku najviše naređeno da te odmah pustimo.”
volio?” Kako sam samo koji minut prije bio ***
pod dojmom razmišljanja o mojoj Merjemi, Jedan događaj ostat će mi urezan
rekoh mu: “Najviše bih volio da mi Uzvišeni u pamćenje do kraja života. Nakon
omogući da vidim svoju Merjemu. A šta bi više od pola godine provedene u
ti najviše volio?” Prije nego što poče priča- pritvoru, u posjetu je došao i moj
ti briznu u plač i reče: “Najvolio bih vidjeti najstariji sin Zekerijah koji je tada
svoju majku. Imala je srčani udar. Eno je imao svega šest godina. Dugo sam
u bolnici zbog mog zatvora. Daj Bože da molio suprugu da ga pokuša dove-
se izvuče.” Od našeg razgovora ne bi ništa sti, a ona je to izbjegavala bojeći
jer sam i ja počeo plakati s njime. Okrenuh se kako će on to sve doživjeti. Ipak
se Kur›anu, prevrnuh list kad na sljedećoj je sudija Telalović i njemu odobrio
stranici u prvom ajetu Svemilosni veli: “Uslišena je molba vas dvo- dolazak u pritvor. Od advokata sam doznao za njegov dolazak. Željno
jice. Vi na pravom putu ostanite i nikako se za neznalicama ne po- sam očekivao taj dan, ali istovremeno sam se bojao svojih emocija.
vodite.” Počeo sam još više da plačem i vičem: “Osmo, muštuluk!” Bojao sam se kako će on reagirati jer je strogo podvučeno da nema
On kao da se prepao. Razrogačenih očiju počeo je da me smiruje plača i ako ga bude – neće moći više dolaziti. Bojao sam se više za
misleći da mi se nešto dešava. “Kakav muštuluk, bolan ne bio, šta sebe nego za Zekerijaha. Iz ćelije, do sobe za posjete, proveo me je
ti je!?” “Vidi šta nam Uzvišeni poručuje. Uslišene su nam dove. Ti stražar Golub Tokić. Bio je uvijek namrgođen i slovio je kao vrlo strog.
ćeš, inšAllah, ubrzo vidjeti majku, a ja svoju Merjemu!” Ulazim u tu prostoriju, a svi moji načičkali se iza onog pulta. Među
Bio sam, na momente, obuzet osjećanjem potpune uvjerenosti u meni najdražim licima vidim i svog sina. Imao je crnu kosu malo dužu
ono što sam proučio u Kur›anu, ali i osjećanjem da je to možda nego inače. Zvrk na kosi, s desne strane čela, posebno se isticao i
samo puka koincidencija s onim o čemu smo Osmo i ja razmišljali davao neobičnu draž njegovoj frizurici. Imao je na sebi bijelu jaknu
i pričali. Osmo je ustao da me grli i ljubi jer je bio potpuno uvjeren koja se savršeno uklapala u njegov tamni ten. Krupne crne oči sijale
da je to istina s kojom nam Allah Uzvišeni šalje radosnu vijest. I su iza staklene perde kao dvije žiške. Obuze me tuga. Pomislih, sine
zaista, sat-dva poslije, otvoriše se vrata naše ćelije. Ne sjećam se kad ću te moći stisnuti i izljubiti takvog lijepog i dragog. Netremice
koji od stražara je saopćio: “Osmanoviću, spremaj se, ideš kući.” je zurio u mene. Grudi mi je razdirala tuga i želja za njim. Da bih pre-
Tajac i nevjerica. Buljimo jedan u drugoga bez riječi. Ne znam da li kratio stiskanje i bol u grudima, rekoh mu: “Sokole, jȁ ti dobre jakne,
bih plakao ili bih se smijao. Osmo kao da je na trenutak zaboravio ko ti je kupio?” “Mama”, kratko je odgovorio, a onda počeo nešto
na mene. Ubrzano je sabirao svoje stvari i trpao ih u kese. Zahva- da traži po džepovima. Izvadi ondašnjih pedeset hiljada dinara i daje
lih Allahu iz dna duše: “Hvala Ti, Gospodaru, Tvoje se obećanje mi kroz staklo. “Evo ti, babo, neka imaš.” “Neka, sine, volim ja da vi
obistinjuje.” Koliko sam bio sretan zbog Osminog izlaska iz pritvo- imate, meni ne treba. Otkud ti tolike pare?” “Dala mi teta Saliha.”
ra, toliko sam se i rastužio jer sam znao da ostajem bez dragog ci- Sve je to pratio stražar Golub, koji kao da je čitao moje misli i osje-
mera. Izgrlili smo se i izljubili. Osmo se spremio i nakon pola sata ćanja. Na iznenađenje svih, reče: “Hodi ti, mali, ovamo!” Otvorio je s
otišao. Izlazeći sav sretan, samouvjereno mi je rekao: “Fendo, ništa kraja pulta vratašca i upustio ga na moju stranu. On se zatrka, objesi
ne brini, i ti ćeš sutra ili prekosutra, ako Bog da.” Uopće se nisam mi se oko vrata i poče me ljubiti. Nikad u životu nisam osjetio veću
obazirao na te njegove riječi. Ali njegov izlazak iz pritvora, poslije potrebu da plačem kao u tom trenutku, a nisam smio plakati. On
proučenog ajeta, toliko ga je učvrstio u uvjerenju da ću i ja ubrzo mi ponovo daje one pare. Uzeh ih, a onda mu ih fino stavim u džep
za njim, da je istog dana sjeo sa svojom suprugom u auto i zapu- i kažem: “Sine, ponesi ti pa sa Merjem i Ismailom nešto kupi.” Moj
tio se do moje majke u Donji Vakuf. Na vratima naše kuće pojavio susret s njim trajao je svega nekoliko minuta, a tu Golubovu dobru
se ko “dobri” i samo kazao: “Ja sam bio sa efendijom u zatvoru. Ja volju i plemeniti gest nikad neću zaboraviti. Zekerijah je povremeno
sam, hvala Allahu, danas izašao, a i on će ovaj dan-dva.” dolazio još nekoliko puta. Bilo je to nevoljko i u strahu zbog toga
*** što ga je jedne prilike upravnik pritvora Jarić bez ikakvog razloga
Zatvorski sat je odbrojavao sate prohladne aprilske noći. Jedva sam vratio. Iako je supruga dobila saglasnost od sudije Telalovića da i
čekao da svane. Jutro je proticalo kao i svako prethodno. Moja je- on može doći u posjetu, taj drski i bezosjećajni upravnik zadesio
dina razgala u tom zatvorskom sivilu bio je Božiji govor. Kada se se u prijemnoj sobi i hladno rekao: “Ne može dijete.”

STAV 20/8/2021 49