Page 74 - STAV broj 266

KULTURA

kojima je nuđena valjda nije ima ko uvje- se gore ljuljala. Ona bi sjedila, ljuljala se i oduvijek na prvom mjestu. Kada sam bio
ravati. Moja nafaka, nije kome je namije- pjevala, a esnafi dolje u gradu prestajali bi mali, u mene majka rahmetli, kada bi ra-
njeno nego kome je suđeno. sa svojim radom i izlazili na ulicu kako bi zvijala pitu na siniji, uvijek bi pjevala ovu
Divan materin glas: Eh, sevdalinka je mogli bolje slušati. Dugo se pričalo kako pjesmu. Ona kako razvija jufku, pjeva: “A,
je moja. Ja nisam dijete s asfalta, nego di- je eto još kao djevojčica imala prekrasan a, a, Mošćanice, vodo plemenita...”, eh
jete s kaldrme. Majka, otac, sva braća, svi glas. Valjda je i meni ostao jedan dio od tog tako. Kao da je sada gledam. Ta mi je kao
su divno pjevali. Majka mi je bila doma- glasa. A i otac je rahmetli odlično pjevao. sevdalinka ostala, a ne pjevam je. Ona je
ćica, nepismena žena, nigdje nije makla “Mošćanice, vodo plemenita”: Često ženska pjesma, a to je možda pjesma koju
iz kuće, ali je pjevala vrhunski. Rođena me pitaju koja mi je sevdalinka najdraža. sam prvu naučio.
je Čajnička. Jedan muzikolog, čini mi se To je to standardno pitanje, a zapravo je Bez penzije: I eto, otad počinje moj ži-
da je bio Vehid Gunić, koji je bio usko po- isto kao da majku pitaju koje dijete od njih vot koji je cijeli vezan uz pjesmu i uz mu-
vezan s Čajničem, pričao je nekome, pa je desetero najviše voli. Sve su one meni dra- ziku. Zato se nekada ljutim na one koji to
ta priča došla i do mene, da je moja majka ge, ali, recimo, postoji jedna pjesma, pra- neće da prepoznaju. Nisam bio čovjek koji
Rasema kao djevojčurak često znala odla- va sevdalinka, a takve možete nabrojati na je na nekom birou ili radi u nekoj ustano-
ziti na Cicelj, brdo iznad Čajniča, kako bi prste, Mošćanice, vodo plemenita, koja mi je vi. Nijednog minuta staža nemam, jer moj
posao je bio mikrofon i gitara, moja vjerna
životna druga. Nisam u penziji, nemam tu
vrstu prihoda. Vjerovatno bih imao dobru
penziju da sam negdje drugo živio.
Virus – belajsuz: I dalje radim, ali
sada kada nas je ovaj belajsuz, ovaj virus
zadesio, ne mogu jer ne daju. Ne može
niko. Dani prolaze, nekad sporo, nekad
još sporije. Kad mi dodije sjediti, popnem
se na tavan, pomjerim nešto, pa ga vratim
na isto mjesto, uzmem nešto razvalim, pa
onda popravim, samo da mi vrijeme brže
prođe. Ali baš kad mi najteže bude, uzmem
svoju prijateljicu gitaricu, jedan sahatak
zasviram, za sebe i svoju dušu zapjevam
i prođe muka. Šesnaest dana je prošlo i
ovo je prvi put da sam izišao. I odmah mi
na nos iziđe. Baba neka ispred mene, ga-
lami da joj ne prilazim ni na pet metara.
“Bježi od mene, ja se bojim, Sejo”, kako
me prepoznala, ni sam ne znam, onu sam
masku nabio haman do čela. A ja šesnaest
dana nisam maknuo iz kuće, slušam sve što
kažu, i to zaista poštujem, prvi put nakon
toliko dana izađem da bi me ova dočekala
odmah na nož. Ali hajde, uđem u prodav-
nicu, kupim što treba i polahko iziđem.
Slovenac iz Maribora: Imam jako do-
brog komšiju Marka, Slovenac je iz Ma-
ribora. Tu se u mom komšiluku oženio,
ustvari udao. Svako jutro, ili svako drugo,
kada ide na posao, pozvoni na moja vrata,
upita me treba li mi šta. Ja mu napišem
spisak šta mi treba, a on popodne kad se
vraća s posla donese, eto ti ga s cekerima.
Zaista mu hvala velika, ovo moram spome-
nuti. Sinoć mi je isto tako uvratio i rekao
mi: “Znam da od sutra možeš izići izme-
đu 8 i 12 sati. Molim te, čuvaj se.” Dobar
je čovjek, svaka mu čast!
Jedina ispravka u životu: Bije me glas
čovjeka koji je odrastao u lijepoj, finoj i
poštenoj familiji. Sva su braća bila dobro
školovana, jedan je bio zanatlija. Ja sam
otišao ovim mojim putem i ne kajem se.
Kada bih se ponovo moglo birati, mislim
da bih napravio samo jednu ispravku. Za-
vršio bih muzičko školovanje koje sam bio
započeo i onda me ne bi toliko mogla po-
vući para. Prvo škola pa onda sve drugo. n

74 9/4/2020 STAV